Knjiga „Argumenti – kako i čime se branio Zakon o slobodi vjeroispovjesti u Skupštini Crne Gore 26. decembra 2019” autora, Nebojše Raša, predstavljena je u porti Crkve Vaznesenja Gospodnjeg na Toploj u Herceg Novom.
Rašo sje istakao da su poslanici koji su glasali za Zakon o slobodi vjeroispovjesti iznijeli veliki broj netačnih podataka iz istorije Crne Gore, Pravoslavne crkve i srpskog naroda i pokazali nedopustivo neznanje.
Podsticaj za pisanje knjige, kao je istakao, bilo je izlaganje poslanika Petra Ivanovića koji je za primjer uzeo crkvu Svetog Arhangela Mihaila na Belavisti i naveo da se ona ne pominje kao srpska pravoslavna crkva već samo kao pravoslavna.
– Vjerujem da ako postoji crkva u Crnoj Gori za koju, po arhivskoj građi, možemo reći da je srpska, onda je to crkva na Belavisti. Da su u hercegnovskom arhivu proučili kutiju o crkvi Svetog Arhangela Mihaila ne bi je uzeli za primjer jer se u toj kutiji nalazi građevinska dozvola koju je hercegnovska opština izdala 1883. godine. „Dozvola se izdaje Veleslavnom odboru za građenje Srpske pravoslavne crkve u gradu – kazao je Rašo.
On je naveo i pismo Mitrofana bana koji je poslao prilog za gradnju crkve u kojem se navodi da je „obradovan što su se plemeniti hercegnovski rodoljubi kao vrući svagda privrženici svega, odvažili u toj divnoj srpskoj varoši podignuti pravoslavnu crkvu”...
– Pogrešna je i tvrdnja na koju su se poslanici pozivali da Mitropolija nikada nije bila crnogorsko-primorska do 1929. godine, a da se prije toga nazivala Crnogorska crkva ili Cetinjska mitropolija –što je Rašo dokazao dokumentima iz doba vladike Petrovića Njegoša i prikazom faksimila potpisa mitropolita Save Petrovića na kojem piše „Skenderijski-primorski” a ne crnogorski.
Poslanici koji su glasali za zakon, kaže Rašo, nisu govorili o njemu, već o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i tzv. obnovi njene autokefalnosti i događajima iz 1918. godine.
Tvrdnju da je crkvena imovina bila državna u doba knjaževine Crne Gore osporavaju podaci iz Imovinskog zakonika Valtazara Bogišića i skupština održana na Blagovjesti 1868. godine.
– Zakon koji je branjen ovakvim neistinama i poluistinama ne može donijeti dobra ni vjernicima ni državi. Pravoslavni narod je to prepoznao i pokazao učešćem na litijama. Kao što Valtazar Bogišić navodi u već citiranom Opštem imovinskom zakoniku 1888. godine: „ Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”. To važi i za ovaj zakon – kazao je Rašo.
On je poručio da „kad bi dopustili da ovaj Zakon ostane bez odgovora naroda Herceg Novog mi bismo se odrekli Mirka Komnenovića, Josifa Tropovića, koji je ovdje podučavao Rada Petrovića, stradalnika za pravoslavlje Kirila Cvjetkovića ali i Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Petra Cetinjskog i ostalih mučenika i stradalnika od Kosova do današnjih dana”.
Na promociji je govorio dr Goran Komar koji je protumačio niz istoriografskih dokumenata.
– Shodno uvidima u arhivsku građu primorskih komuna i bogatu dokumentaciju Arhiva Vatikana, mi bi mogli vidjeti i razvojnu osnovicu protivsrpske ideje u prostoru Južnih Srba i teološko-beletrističkim sastavima papskih misionara i agenata Kongregacije u prvoj polovini 17. vijeka, a određenu kulminaciju i praktičnu razradu ovi sastavi dobijaju u završnici prve četvrtine 18. vijeka u Dalmaciji i Boki. Čitav pokret je razvijan i generisan u ambijentu koji je stvorio Tridentinski koncil, a instrumentalizovala Kongregacija za širenje svete rimske vjere. Čitav literarni korpus koji je nadograđen na tu osnovicu teži importu u naučnu literaturu teze o Crvenoj Hrvatskoj sa primjetnom težnjom „izbijanja” iz etnokulturnog prostora Srba, posebno u prostoru Crne Gore i Dalmacije, prisustva nemanjićke dinastije. Kako kaže biskup Pavao Butorac, nemanjićki klin prodro je u katolički nasip u primorju. Valja tome korpusu pridodati i literarni zamah četvrte decenije 20. vijeka, pred Drugi svjetski rata, kada nastaju djela Janka Šimraka i Krunoslava Draganovića, te djela crnogorskih istoričara u naše dane... – kazao je Komar.
Nakon Tridentinskog koncila i započinjanja djelovanja Kongregacije 1622. godine, otvoren je prostor za jedan veoma specijalan vid stvaranja platformske podloge za unijaćenje i konverziju Srba. To su literarno-teološki sastavi agenata Kongregacije, pojasnio je on.
– Živimo u vremenu manjka argumenata ili praznoslovlja, a priču sabranu u Rašovoj knjizi možete sagledati iz dimenzije usvajanja zakona o slobodi vjeroispovjesti i nepravdi, ali prije svega trebalo bi je razumjeti kao napor, ozbiljnost i angažman, Nebojše Raša. Nebojšin angažman po ovom pitanju je i individualni i saborni, a takvih ljudi je malo. Jasan je stav pravne nauke i prakse, sve ostalo je manipulacija. Umjesto priče o pravu, a o tome je sve jasno od vremena Valtazara Bogišića na ovamo, dobili priču o istoriji crkve u Crnoj Gori. To je ono što mi ne smijemo da dozvolimo da nam se nametene kao tema. Prvi razlog je, Boka 1918. godine za period za koji je ovaj zakon vezan nije bila u sastavu Crne Gore. Boka je prije toga odlučila da uđe u sastav Srbije – kazao je Zoran Lazarević, predsjednik Crkvene opštine Topaljsko hercegnovske.
Organizator promocije je NVO „Srpski soko”.
K.MATOVIĆ

---

Mitropolija cetinjska jedina je svetosavska stolica
– Lazar Tomanović, predsjednik ministarskog savjeta Crne Gore, u govoru prilikom krunisanja Nikole Petrovića za kralja 1910. godine kaže: „Mitropolija cetinjska jedina je svetosavska stolica koja je bez prekidanja do danas sačuvana, i kao takva zakonita predstavnica i našljednica Pećke patrijaršije.“ Dakle, autokefalnost Crnogorske crkve je zasnovana na autokefalnosti Pećke patrijaršije, što je jasno iz govora koji je objavljen u „Cetinjskom vjesniku” 19. avgusta 1910. godine – kazao je Rašo.



”Tvrdnju da je crkvena imovina bila državna u doba Knjaževine Crne Gore osporavaju podaci iz Imovinskog zakonika Valtazara Bogišića i skupština održana na Blagovijesti 1868. godine