Mnogi mladi i talentovani ljudi, bez obzira da li je u pitanju umjetnost ili nauka, nakon školovanja u inostranstvu najčešće ostaju u tim sredinama. No, diplomirani pijanista Darko Tomičić, nakon završetka studija u Parizu odlučio je da se vrati u rodnu luku, u svoju Boku, i tu barem neko vrijeme usidri.
Tomičić koji je muzičko školovanje počeo u Kotoru, zatim krenuo na studije klavira na cetinjskoj Muzičkoj akademiji u klasi prof. Bojana Martinovića, diplomirao je na muzičkoj akademiji Ecole Normale de Musique de Paris u klasi profesora Erika Beršoa.
– Kao neko ko sebe vidi u budućnosti kao uspješnu osobu i primijećenog intelektualca, mislim da je neophodno otići u neku drugu sredinu, makar to bila i susjedna zemlja. U ovom slučaju sam odabrao Pariz, centar skoro svih umjetničkih dešavanja. Za mladog čovjeka, odličan potez, sigurno sticanje znanja i iskustva – kaže Tomičić.
• Da li je školovanje u Parizu opravdalo očekivanja?
– Prvenstveno sam dobio novu sliku samog sebe. Pariz je bio, pored školovanja, pravi izazov da li sam spreman da se borim u životu. Nekada su 18-godišnjaci služili vojni rok ili odlazili na brod kao kadeti, a meni je ovo bila trogodišnjia obuka. Jedno nezaboravno iskustvo i u smislu školovanja i sticanja novih sposobnosti za borbu kroz život. Ono što mi je falilo jeste bio svakodnevni život u rodnom kraju. Kada odete negdje daleko od kuće na rad ili školovanje, tek tada shvatite odakle dolazite i koliko su vam bitni svi ti ljudi i svi momenti provedeni sa istim. Možda je odlazak u inostranstvo test sa pitanjem da li zaista cijenite i volite ono što imate.
• Kako i zašto ste se, ipak, odlučili da se vratite u Crnu Goru? Da li ćete uskoro ovdje, a ako se pandemijska situacija smiri, održati koncert? Kako vidite nastavak Vaše muzičke karijere – kao pedagoga ili kao izvođača-pijaniste?
– Svuda pođi, kući dođi. Veoma jednostavna izreka kojom se vode gotovo svi ljudi koji ne mogu živjeti bez svoje domovine. Za sada sam završio školovanje i tu sam. Sebe u muzičkom životu vidim prvenstveno kao muzičkog umjetnika, modernim jezikom, kantautora koji će pisati muziku, izvoditi na različite načine. Jednog dana bih volio da imam svoju školu gdje bih djeci i svim ljudima dobre volje govorio o muzici. Vjerujem da bi svaka osoba bila zainteresovana da istovremeno izučava muziku iz vremena Betovena, preko pop muzike do filmske.
• Možete li zamisliti Vaš život bez muzike? Kako je muzika postala Vaš životni poziv?
– Kao što svaka ptica nalazi i gradi svoje gnijezdo, na isti način sam i ja došao do svojeg. To je bila muzika. Prema pričama bliskih ljudi, već u ranom djetinjstvu uživao sam slušajući i pjevajući muziku. Život bez muzike je kao automobil bez ključa. Ne možete da funkcionišete, dan nema smisla, ograničeni ste. Muzika je, vjerujem i mnogima, istovremeno i benzin i taj ključ koji vas pokreće. Vjetar u leđa. Svi smo mi na neki način muzički laici. Svakodnevno slušamo muziku, izvodimo je, komentarišemo stvaraoce. Od jutarnjih sati uz kafu do večere pored mora uz zvuke ljetnje gitare. Ona je kao vazduh. Svuda je oko nas. Ako nema muzike, zapravo nema vazduha.
• Koliko muzika traži od čovjeka, bez obzira da li je pijanista ili neki drugi instrumentalista, koliko pažnje zahtijeva i što muzika nudi za uzvrat?
– Muzika je ikona pred kojom drhtite a kojoj se divite. Ona će vas kao izvođača baciti u jedan lavirint kojem predstoji izlaz tek kada joj je pokorite. Smatram da u današnjem svijetu komercijale, osvrćemo se previše na pojedinca, izvođača, a ne toliko na samu muziku. Kada stalno slušate jedan isti komad, učešće na koncertima kao slušaoca će se pretvoriti u zaborav na veličinu samog djela a sva pažnja će odlutati na izvođača. Kome i čemu onda ide taj aplauz na završetku? Uz dužno poštovanje svakog izvođača i trud koji su uložili da nešto odsviraju, moja pohvala će najčešće više ići samom stvaraocu tog djela. Koliko god puta slušao izvođenje npr. Listove „La campanelle”, uvijek ću se iznova diviti toj gromadi i svaki put ću imati drugačije viđenje na to djelo. Smatram da to ima veze i sa sazrijevanjem osobe. Kada čujem ili čak pročitam iznova tekst neke pjesme i ono što je meni bilo lijepo postaje ljepše, misao postaje dublja, više se pronalazim u datoj pjesmi. Hoću reći, pored novih, ista djela će nas pratiti do kraja života. Ista muzika.
• Da li Vas interesuju i neke druge umjetnosti, i u kojem obimu, i da li se i na koji način prelamaju s muzikom?
– Umjetnost nema definiciju. Kao i filozofija. Na školski način dijelimo umjetnost na muziku, književnost, likovnu umjetnost, film, ples itd. Meni je iskreno nekad nezamislivo da je definišem. Jedino ovako: umjetnost je sve ono što osjetim svojim čulima i što mi uliva satisfakciju. Gledati more, znati kuvati, postići nevjerovatan gol, sve to čini umjetnost. Život je umjetnost. A ako bismo se držali samo ove „školske” podjele, onda mogu reći da nekad volim da crtam, slikam. S obzirom da živim na moru, inspiracija najčešće proizilazi iz istog. Sebe smatram „morskim boemom” kome su morski talasi opsesija, utjeha, izvor inspiracije. Bilo za komponovanje, bilo za slikanje. Nemoguće je razmišljati o muzici, a da pritom nemate stvarnu sliku ispred sebe. Čak i kada slikam, čujem muziku. U muzici vidim boje, a u slikanju čujem tonove. Ipak, možda je film ta savršena umjetnost, gdje imate arsenal drugih umjetnosti. Odatle i ona izreka: „Život kao na filmu”.
Ž. JANjUŠEVIĆ

Raznovrsnost tema rađa svestranost
• Niste strogo vezani za klasiku, već se upuštate i u druge žanrove – pop, džez... Koliko je ta eklektičnost dobra – poželjna za mladog muzičara? Da li tu raznovrsnost nameće vrijeme ili je ona Vaš izbor?
– Muzika takođe prati istoriju. Kako vrijeme teče, teče i razvoj muzike. Teku i razvijaju se muzički pravci. Imali smo muziku antičke Grčke i Rima, preko srednjeg vijeka, renesanse, baroka, klasicizma, romantizma, da bi se u 20. vijeku javili novi stilovi i pravci koji traju i dan-danas. Vi ne morate da upražnjavate današnje pravce ali morate ih prihvatiti da postoje jer ste se, da odem u vode hrišćanstva, sa razlogom rodili u dato vrijeme. Vrijeme novih stilova i žanrova. Meni lično je nezamislivo da se ne bavim pop muzikom. U tržnom centru je nemoguće čuti neku Betovenovu sonatu ili Verdijevu operu. Tu smo – gdje smo. Najviše me privlači pop muzika `80-ih i `90-ih i filmska muzika. Raznovrsnost je poželjna. To je bogatstvo ličnosti. Volim umjetnike koji pored muzike upražnjavaju i druge stvari: druge umjetnosti, nauka, sport, borilačke vještine čak. Ako se jedan muzičar pokaže kao svestrana ličnost, najlakše mu je objasniti zašto se bavi svim ovim pomenutim žanrovima.