Nakon romana „Ovako”, a potom i „Tiranina”, već za nešto malo više od mjesec dana publika će moći da čita i treći roman
Branka Janjuševića, „Vas je mnogo, a mene je više”. Vijest o skorom izlasku iz štampe objavio je autor gostujući na „Barskom ljetopisu”.
– Dugo sam bio bez romana, ali sam pritom pisao i stalno razmišljao. Svakog trenutka sam ja bio pisac, mada sam na jednom mjestu rekao da sam, kad sam završio sa ovom knjigom, prestao to da budem. Kad me neko nazove piscem, ja se začudim pa pitam ko je to, jer prošla je ta faza. Kad se stigne do cilja, cilja više nema. E, sad idem prema trećoj knjizi koja mi pripada, pripada mom karakteru, mom načinu razmišljanja, a to je jedna teška, ne samo za naše prilike, već i za literaturu neuobičajena opsjednutost samim sobom. Moj sljedeći roman se zove se „Vas je mnogo, a mene je više”. Izaći će za mjesec dana – kaže Janjušević.
Pretposljednje književno veče „Barskog ljetopisa” bilo je zapravo posvećeno Janjuševićevom romanu „Tiranin”. O ovom djelu sa njime je razgovarao
Miroslav Jovanović Timotijev.
Roman počinje riječima: „Ostavi ovu knjigu, nemoj da me mučiš”, zato što, kako kaže Janjušević, nema povjerenja u čitaoca.
– Moje su knjige teške za onoga ko ne umije da čita. U nekoj odioznosti prema onima koji ne umiju, kažem „Ostavi, ne muči me”. Onaj ko me čita, a ne razumije, šta drugo radi nego me muči. Međutim, ispalo je da su oni čitaoci koji su imali priliku da pročitaju knjigu veoma zadovoljni i da pričaju o meni kao o jednom ekscesu u književnosti, što ja i jesam – objasnio je autor svoje nesvakidašnje stanovište.
Oko ovog „Tiranina” pletu se razne intrige i događaji koji ga uvode u paradokse, u razne situacije koje ne može ni on sam sebi da objasni. Kritika o ovom Janjuševićevom djelu kaže da je „viteški roman koji ima veze sa donkihotovskom borbom sa vjetrenjačama, sa svim silama ovoga svijeta koje su se okrenule protiv čovjeka, i koje žele da čovjeka unize, da ga svedu na egzistencijalnu ništicu⌔. Autor dodaje da je „Tiranin” nastao kao pokušaj da iz svoje unutrašnjosti izvuče riječi za koje nije ni siguran da su njegove.
– Kad pišem, ne pišem ja. To kao da neka druga sila, odozgo šalje poruke, a moja ruka nije ništa drugo nego provodnik tih poruka. Pišem ono što mi ta sila prosto nametne. Nijednu svoju rečenicu koju sam napisao ne bih mogao da ponovim. Na kraju krajeva, ja i ne znam šta sam napisao dok ne pročitam ponovo – kaže Janjušević.
Nesvakidašnji u svom promišljanju i tumačenju, ovaj pisac u sličnom maniru odgovara i kada ga upitate na kom čitalačkom iskustvu najviše počiva njegovo stvaralaštvo.
– Ko god me pokušava smjestiti u neki drugi žanr ili me pokušava približiti nekom drugom piscu, to je samo nemoć ljudi da uđu u autonomiju jednoga romana. Ako pak uđe u njegovu autonomiju, on će pričati o tom romanu, a ne na koga liči, kome žanru pripada i slično. Nema toga pisca na koga ja ličim. Možda neki pisac liči na mene, ali ja ni na koga – dodaje on.
D.S.
)){kind=small}
