Poznati džez pijanista
Matija Dedić pripada branši muzičara klasične orijentacije. Ali „otišao” je u džez, jer ga je privukla njegova slobodnija forma, improvizacija, što mu omogućava, kako kaže, da se igra na koncertu, osluškujući što bi publika htjela da čuje.
– Izabrao sam džez, jer je to sloboda, sviraš kako ti dođe, o tome zavisi i kvalitet klavira, od toga zavisi i ono što dobiješ od publike, od toga zavisi i moja inspiracija – kaže Matija Dedić.
Nedavno je nastupio u Kotoru i publici KotorArta predstavio svoj novi CD „Tajna vještina”, gdje je obradio poznate balade
Zlatana Stipišića Džibonija, slično prethodnom albumu „Matija svira Arsena”, na kome je u svom maniru obradio neprolazne pjesme svog oca
Arsena Dedića. Kako je istako za „Dan”, jedno su ploče, a drugo koncerti. Džezerske albume izdaje u inostranstvu, a one „pitkiji i gdje su autori poznatiji ljudima sa naših prostora, izdaje u našem regionu, kao što je slučaj sa albumom „Tajna vještina”, nazvanom po Džibonijevoj baladi.
Kako su epidemiološke okolnosti u regionu uticale na pripremu i objavljivanje albuma? – Snimao sam ga u oktobru, dok sam imao probe sa braćom
Teofilović. Nažalost, korona nas je spriječila, jer smo imali cijeli repertoar i bili spremni za narednu sezonu, već smo dobili pozive. Ali, do nijednog nastupa nije došlo. U jednom trenutku, zahvaljujući divnoj
Jasni Dimitrijević, šefici Kolarčeve zadužbine, snimio sam spot „Kaleš bre Anđo”, koji se može vidjeti na jutjubu sa Braćom Teofilović, i nadao da će ta pjesma ući u sezonu 2020, sa materijalom Džibonija. Oni su me pozvali da budem dio njihovog projekta i dam svoj doprinos, jer nemam veze sa južnjačkom krvi, jer sam Zagrepčanin, a majka mi je Njemica (prim. aut. Gabi Nobvak), a otac Dalmatinac.Teofilovići kažu da kod
Vasila Hadžimanova i
Bojana Zulfikarpašića, sa kojima su sarađivali, „ta krv teče kroz ruke”, oni to imaju u malom prstu, s njima su to već prošli, a ovaj put poželjeli su baš mene. Eto, sa Džibonijem sam makar krenuo, a nadam se da će se stvari srediti i da ću imati priliku da nastupam i sa Teofilovićima.
Nastupili ste u Kotoru pred ograničenim brojem gledalaca uživo, ali je mnogo veći broj onih koji su pratili program onlajn. Da li je to nova stvarnost za umjetnike?– Vidjećemo, moguće da je to nova stvarnost. Savjetuju nam da prihvatimo život drugačiji od onog na koji smo navikli. Dajbože da se stvar normalizuje što prije, ali definitivno, kako dosta tih crnih prognoza govori, cijela ta situacija bi mogla potrajati. Ali, neka smo mi živi i zdravi, i hvala KotorArt-u, jer poslije pauze od četiri mjeseca, ovdje sam prvi put nastupio. Odsvirao sam koncert za 8. mart i nakon toga samo još 30. juna koncert sa Gabi u Zagrebu. Teško to pada muzičaru, meni se to nije desilo nikada u životu. nama su nastupi duševna hrana, a bogme, bacilo nas je malo i ekonomski unazad. Ali, savjetujem da budimo spremni na svašta, ali prije svega, da ostanemo trezveni, živi i zdravi.
Planirate li još neku muzičku saradnju u narednom periodu?– Sad ne planiram ništa, neke kolaboracije, ako me neko pozove normalno da ću se prihvatiti. S obzirom da je diskografska pauza prošla, album je izašao prije dva mjeseca, ipak se nekako radi. Lani sam izdao CD koji je izašao u Americi, gdje bubnjeve svira
Manu Kače, koji je svirao sa
Stingom i
Piterom Gebrijelom, tako da sam se „ispucao”. Radili smo u Parizu, lani smo imali dva nastupa u Zagrebu, kad sam proslavio 25 godina rada, i jedan kod mog velikog prijatelja
Miše Relića u BITEF klubu u Beogradu, koji mi je jako pomogao oko toga, i koji vrlo uspješno predstavlja taj „mjuzikolodži bar-kafe”, gdje dovodi najurbaniju muziku koja se svira danas. Miša je moj veliki prijatelj, pomogao je oko cijele akcije, tako da sam se sad „ispucao”, što ne znači da se neću odazvati, ako me pozove neki kolega iz Crne Gore, Slovenije, Amerike ili Evrope. Za sada su tu taj inostrani i ovaj domaći CD, gdje sam obradio Zlatanovu muziku.
Imate li novih ideja kad je u pitanju saradnja sa Gabi Novak i Biserom Veletanlić, sa kojima ste nastupali na KotorArtu?– Sa majkom radim mnogo. A, projekat Bisera, Vasil i ja, krenuo je lijepo, imali smo šest predivnih koncerata, ali se onda nekako „ugasio”. Ali, to je predivno druženje, emocija, poznanstvo, isprepliću nam se veoma životne priče, Vasil i ja, a tu je i prijateljstvo Gabi i Bisere koje koliko mi je poznato traje 40 godina. Nastupali smo ovdje, bilo je predivno, pa u Novom Sadu, u Kombank dvorani (bivšem Domu sindikata) u Beogradu su nas nas molili i za treći koncert, ali su „šefice” rekle: „Nema govora, malo smo u godinama, preumorne smo”, pa ćemo to jednog dana, kad se sve ovo smiri, ponoviti. To su specijalni koncerti, vrlo su vezane poslednjih 40 godina te dvije porodice i ljudi prepoznaju tu našu sreću, prijateljstvo, povjerenje, ljubav i fidbek na tim koncertima.
Vaša poruka podrške muzičarima da istraju u ovim teškim trenucima?– Držimo se, neka nam Bog prvenstveno sačuva zdravlje, a za ostalo ćemo se snaći. Situacija je specifična, ali treba ostati trezven, definitivno je ovo nešto novo sa čime smo se suočili, fokus je više na realnom životu i kako ga prevladati, ali normalno, treba i raditi, tako da sad u glavi sve to skupa treba procesuirati i snaći se poslovno, a kako, s druge strane sačuvati i zdravlje, trezvenost. To je veliki test i za živce i za sve skupa, ali nadam se da ćemo ga svi zajedno prevazići.
M.D.P.
Košarka kao strast
Imate li neki hobi, protivtežu muzici?
– Moj hobi, fetiš, cijeli život je košarka. Zbog toga mi se ljudi čak i smiju, s obzirom na moju visinu, 167 sm. Veliki sam zaljubljenik u košarku, bio sam jako puno na terenu, morao sam da pronađem neki bijeg iz konstantnog vježbanja i „preskakanja” puberteta, nisam imao djetinjstvo, vježbam klavir ljeti, zimi,... Jako sam upućen u povijest košarke, kako američke, tako evropske i domaće. I danas odem nekad na teren, veliki sam Cibonaš, odlazim na mečeve „Cibone“ i ABA lige.
)){kind=small}
