Dugogodišnji kolumnista „Dana”
Dragan Mraović rođen je 4. oktobra 1947. u Novom Sadu. Diplomirao je na Filološkom u Beogradu, Odsjek za italijanski jezik i književnost. Piše za djecu i odrasle i prevodi sa francuskog i italijanskog, kao i na italijanski jezik. Objavio je ukupno 184 knjige, od čega 22 autorske i 162 knjige prevoda. Zastupljen je u časopisima, zbornicima i antologijama u zemlji i inostranstvu. Prevođen na italijanski, engleski, jermenski, rumunski, bugarski, švedski, poljski i grčki jezik. Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inostranstvu. Radio je kao prevodilac, novinar, direktor, urednik, diplomata, profesor u gimnaziji i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Bariju, u Italiji, glavni i odgovorni urednik „Pesničkih novina”. Član je UKS i UNS. Živio je i radio u Torinu i Bariju oko 17 godina. Trenutno živi u Zemunu.
⢠Nedavno je u Dnevnima novinama „Dan” objavljena Vaša hiljadita kolumna. Kako je došlo do saradnje s,,Danom” i da li se sjećate kojom temom se bavila Vaša prva kolumna?– Čuvena je knjiga bajki „Hiljadu i jedna noć”, ali nije za zaborav ni knjiga „Hiljadu i jedan `Dan`” koju smo ispisali zajedno istrajni i hrabri novinari „Dana” i ja. Naša, nažalost, nije bajka, već svjedočanstvo o „vunenim vremenima” i borbi „Dana” i mene za bolju Crnu Goru i bolju Srbiju. Za dvije sestrinske države bez granica. Počelo je na predlog ondašnjeg glavnog urednika
Duška Jovanovića poslije niza mojih tekstova u „Danu” na temu mafijašluka vlasti i njene pljačke Crne Gore spletenih sa sličnim ambijentom u Srbiji. Sastali smo se u bašti hotela „Moskva” u Beogradu, jer je tu bila manja mogućnost napada na njega. Tada je već znao ili slutio da mu prijeti ozbiljna opasnost. Rekao sam mu da ja nisam pisao kolumne do tada, pa da ne znam hoću li to umjeti i da možda načinim neku probnu, da vidimo hoćemo li uopšte počinjati. Bio je ponedjeljak. Kratko mi je rekao: „Počinješ u četvrtak!” Nisam imao kud i tako je to počelo. Baš ta prva kolumna pokazuje da nisam bio iskusan u toj vještini. Bila je to neka nabrajalica upropastitelja i lopova u Srbiji i Crnoj Gori. Vremenom je sve došlo na svoje mjesto zahvaljujući i odličnoj saradnji koju su mi pružili urednici „Dana”.
⢠Koliko je za jednog kolumnistu težak zadatak da nedjeljno pronalazi aktuelne teme i drži pažnju čitalaca, naročito u današnje vrijeme?– Dvije su glavne teškoće. Prva tehnička, jer imate obavezu određenog dana u nedjelji. A, druga je ta da kolumna ne polazi od konkretne vijesti. Mora se od bijelog lista papira osmisliti nešto zbog čega će neko kupiti novine, iako je hljeb važniji od čitanja novina. Zato je teško izdržati dugo u tom poslu. U mom slučaju je dodatno teško zato što ne pišem „tamo neki”, već idem „ad hominem” što je jedan od kvaliteta te kolumne, ali za to morate biti spremni na napade, ucjene i prijetnje. Pisanjem takvih kolumni odričete se mnogih beneficija koje biste imali da to ne činite. To važi i za moje tekstove u medijima u Srbiji. U Crnoj Gori su prvo govorili da lažem u vezi Gospodara... Poslije nekog vremena se vidjelo da nije tako. Onda su mi rekli: „Što se tebe tiče što je Milo mafijaš, kada mi lijepo živimo!” To me je još više uvjerilo da im treba otvoriti oči. Jer neće to dugo potrajati, a malo ih je i tada lijepo živjelo. Naročito je teško bilo gledati koliki je to moralni pad da neko rođen u Crnoj Gori prihvata da mu je predsjednik mafijaš.
⢠Centralni lik u Vašim kolumnama svih ovih godina bio je,,Gospodar” (kako ste oslovljavali Mila Đukanovića). Kasnije ste mu pridružili i,,Gospodarčića” (tako ste nazvali Vučića).,,Milogorci” i,,milogora” su Vaše kovanice koje su, preko kolumni u,,Danu”, ušle u opštu upotrebu... Da li su se izdvojili još neki „mraovićizmi”, da ih tako nazovemo?– Epitet „Gospodar” nije uvredljivo osmišljen za Mila Britvu. Zna se da je u narodu
kralj
Nikola nazivan gospodarem. Jednako se „gospodarski” Britva ponašao, ali ne na dobro srpstva za razliku od kralja Nikole. Zbog termina „milogorci” napadali su me „montenegrini” da sam fašista. Smislio sam taj termin da ne bih vrijeđao časne Crnogorce, jer se on nije na njih odnosio, bez obzira na nečiju političku opciju. Nije se odnosio ni na nacionalne manjine. Odnosio se na Crnogorce i Srbe lopove, mafijaše, izrode i izdajnike u Gospodarevoj vlasti. Na tu bruku Crne Gore koja je obeščastila njenu svijetlu istoriju. Gospodarčić je samo paralela između dva autoritarna i autokratska političara. Nije namjera da tim epitetom uvrijedim predsjednika
Vučića, ali će i on možda razumjeti da: „Nit‘ je bilo, niti može biti. Jedna zemlja, a dva gospodara, Jedna raja, dva harača daje...” Zato gospodar može biti samo jedan. Jer Crna Gora i Srbija „gens una sumus”. „Dan” i ja idemo dalje, jer list bez kolumne je kao „supa bez rezanaca”! Valjda će nam ove promjene vlasti donijeti još koji „mraovićizam”, jer već se vide pukotine u novoj vlasti u sebeljublju nekih „pobjednika” na izborima. Budimo pošteni: ove izbore su dobili SPC,
Krivokapić i
Abazović... „Dan” će svakako mnogo duže od mene ići dalje. Mora opstati i trajati sada kada će biti lakše, ako je to već uspijevao u diktatorsko-mafijaškim vremenima kada je bio svjetlo demokratije i slobode u mračnom tunelu Gospodara.
⢠Bili ste generalni konzul SRJ u Bariju u jeku,,duvanske afere”... Na kakvim ste diplomatskim mukama bili u to vrijeme, s obzirom na činjenicu da je Đukanović bio jedna od centralnih figura u toj aferi?– U Bari sam došao na poziv
Momira Bulatovića kada je saznao za antidržavno i korumpirano djelovanje mog prethodnika koga je Gospodar stavio pod svoje. Jedini sam jugoslovenski diplomata koji je tokom sankcija dobio agreman u jednoj zemlji EU kao šef diplomatskog predstavništva, ostali su odbijeni. Rekli su mi u italijanskom Ministarstvu spoljnih poslova da su morali da traže specijalno odobrenje iz Brisela, a da je njihova motivacija da to opravdaju bila da je sramota da u Italiju ne može doći prevodilac Dantea! Došlo je dotle da mi je otvoren kompjuter u italijanskom Tužilaštvu za borbu protiv mafije, što je jedinstven slučaj, i da su mi pokazana dokumenta koja su bila tajna zbog istrage. Da mi se dokažu stvari za koje sam mislio da su nemoguće. One iz kojih je proizišla optužnica na 408 stranica u kojoj je kao šef mafijaške hobotnice označen Gospodar. Bilo bi zanimljivo da se ona prevede i objavi u Crnoj Gori. Bila bi bestseler. Ima u njoj mnogo snimljenih telefonskih razgovora. Čak i vrlo lascivnih. Znam iz kompjutera italijanskog tužioca mnoge stvari koje nisam mogao napisati, a kojih takođe nema u optužnici, jer jedno je znati, a drugo dokazati na sudu. Neke nikada ne bih ni objavio, jer zalaze u privatni život Gospodara. Ipak, evo nešto ekskluzivno za vas. Italijansko tužilaštvo je bilo zainteresovano i za
Marka Miloševića, ali kao svjedoka protiv Gospodara. Nije ih drugačije zanimao, jer je on radio neke stvari preko Grčke koje oni nisu istraživali, ali pošto je i on bio u nekom „duvanskom poslu” izgleda da je znao dosta o milogorskom švercu cigareta. Rečeno mi je da ga neće goniti, ako im da neke podatke. Da će ga pozvati i da o tome obavijestim našu stranu. Ne znam šta je potom bilo. Moja povjerljiva poruka je izazvala buru u Beogradu.
⢠Kada bi neko od Vas tražio da u nekoliko rečenica sažmete ključnu poruku Vaših kolumni, kako bi ona glasila?– Ništa nisam napisao što nisam mislio da je za dobro našeg roda. Mogao sam i pogriješiti, ali ne sa namjerom. Nikoga ne smatram za ličnog neprijatelja. Ni Gospodara. Nikome ne želim zlo, ali svako mora da položi račune. Nikoga nisam kritikovao zato što ne bih mogao sa njim kafu popiti, ali uvijek ću kritikovati svakoga kada radi protiv svog naroda makar to bio i moj rođeni brat. Dozvolite da kažem i ovo što me niste pitali: imao sam i imam i svoje političke i lične simpatije u Crnoj Gori. Časne ljude. Kao Momir Bulatović i
Zoran Žižić. I velike prijatelje kao
Janko Brajković. I ljude koje izuzetno cijenim kao što su akademik
Dragan Vukčević, izdavač
Žarko Radonjić, pjesnik i izdavač
Radomir Uljarević. Tu je i pokojni pjesnik
Spasoje Blagojević iz Plužina - ljudina. Ali i sjajni pisac i likovni umjetnik
Zuvdija Hodžić. Među nama nikada nije bilo ličnog spora, iako su neki od njih i na suprotnim političkim pozicijama od mene. Neko će mi možda zamjeriti na nekim imenima, ali nikakva politička razlika nije razlog za lično neprijateljstvo i ličnu mržnju, da se ne prizna nečija lična vrijednost, makar bio i na drugoj strani, ako su nosioci tih razlika oni koji su gospodstvena Crna Gora. A svi pomenuti su lično pošteni ljudi visokih vrijednosti. I svako od njih je doprinio ljepšem liku Crne Gore.
Ljiljana RADENOVIĆ
Duško Jovanović me je načinio kolumnistom
⢠Da li ste doživljavali prijetnje i neprijatnosti zbog pisanja o „Gospodaru”, „milogorcima” i zbog oštrih kritika na račun sprege države i mafije koja je u Crnoj Gori bila i više nego očigledna?
– Prijetili su meni telefonom u Beogradu i u Bariju, čak da će mi ženu silovati. Pozivi su registrovani, ali nije bilo moguće pratiti milogorske protuve sa pripejd karticom koja se baca poslije upotrebe. Srpska bezbjednost mi je ponudila zaštitu u Srbiji, ali ne i u Crnoj Gori, jer tamo je bila nemoćna. Odbio sam i njenu zaštitu. Čemu? Od tada, već više od 15 godina, nisam išao na more u kuću moje supruge u Herceg Novom. Nisam zazirao od Gospodara, jer bi on lako mogao do mene, da je htio, i u Beograd. Zazirao sam od njegovih trabanata. Pa i od njegove Udbe. Jednom, na putu za Herceg Novi, tri puta su me zaustavljale patrole od Podgorice do raskrsnice kod Petrovca. Bili su ljubazni i pitali da li mi treba šta, neka pomoć, jesam li umoran? Tek poslije trećeg zaustavljanja shvatio sam da me oslovljavaju po imenu, a da mi ni dokumenta nisu pogledali! Razumio sam poruku. I nju sam pretočio u kolumne, kojih ne bi bilo da nije bilo Duška Jovanovića. On me je načinio kolumnistom. „Dan” je bio pod stalnom prismotrom Gospodarevih špijuna. Sve su držali pod kontrolom: telefone, faksove, elektronsku poštu, pratili novinare, palili im štamparijuâŚGospodar i Gospodarčić
⢠Šta je, po Vama, najgore što su Đukanović i Vučić učinili Srbiji i Crnoj Gori?
– Gospodar je pokušao, i to je po meni najgore što je činio, da podijeli ono što se ne može razdvojiti: srpstvo i crnogorstvo. Zarad fotelje i stranih interesa zadovoljio je sadističko uživanje u tom činu onih koji nas mrze, posebno na Balkanu. Pokušao da posvađa braću i sestre. Da od moje supruge, Crnogorke po ocu, stvori meni stranog državljanina. Da mi njeni rođaci u Podgorici budu stranci! Sada je, hvala Bogu, čini se, ta priča na kraju. Moći će Crna Gora da se vrati sebi, da opet bude dijamant u srpstvu i uzor časti i poštenja svima van nje. Da bude uzor gospodstva. Gospodar i Gospodarčić su bili veliki prijatelji decenijama. To se potom ogledalo i u mekim stavovima Srbije prema milogorskom režimu. Ni sada se ne vidi neki lični razdor među njima. Gospodarčiću je vrijeme da se oslobodi kompleksa Gospodara. Uprkos svojim brojnim manama i greškama, Gospodarčić je ipak spasio Srbiju od bankrota i mafijaškog režima dosmanlija.
)){kind=small}
