Na književnom proscenijumu ni kod nas, ali ni u svijetu nikada nije bilo življe, smatra književnik, književni kritičar i novinar Vidak M. Maslovarić. Smatra da se pojavljuje veliki broj novih izdavača i još veći broj autora koji imaju potrebu da pišu i koji ne prolaze (izuzev individualnog pokušaja) kontrolu kakvog kvaliteta, što predstavlja svojevrsnu paratezu nastojanju da do čitaoca dođu samo oni sadržaji koji mogu da budu paradigma budućim piscima i njihovim recipijentima.
– U nekom rigidnijem saoznačju moglo bi se pomisliti da smo u oblasti književnog tvoraštva (koliko i u nekim drugim domenima sveljudskih potreba) zašli u svojevrsni nihilizam, dakle, u stanje u kome prvi plan čine trivijalnosti koje se lako „primaju” u svijesti čitača, a odriču vrijednosti koje nas zadužuju na duži rok. Čovjek dvadeset prvog vijeka, nema sumnje, zalazi u individualnu, te i u kolektivnu monomaniju – u stanje iz koga se sve predočeno, nažalost, udaljava od tradicionalnih vrijednosti koje su nas uspravile. Kad god razmišljam o ovoj temi nadgornjava mi se sentencija Branka Miljkovića o vremenu „kada će poeziju svi pisati”, naravno ne mislim u negativnom kontekstu, već upravo u doslovnom smislu, po obrascu koji oblikuje narodna mudrost da „ko pjeva zlo ne misli”. To bi trebalo da znači potrebu za još više biranih riječi, a manje međuljudskog zločinjenja i nadu da će vrijeme, najpouzdaniji katalizator i depozitor svekolikih vrijednosti, te i književne baštine, učiniti svoj izbor.
Ogledali ste se u više književnih žanrova... u čemu se najbolje pronalazite? Koji je žanr budućnosti?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje, budući da lični stav često odudara od realnosti. Ja književnosti ne pristupam ni na mah, ni površno, jer mi se čini da bih takvim pristupom sebi uskratio šansu zalaska u dublje slojeve književnog djela. Prvu bibliografsku jedinicu objavio sam početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka (poezija) i do dana danjeg se okušao u svim domenima pjesničkog, proznog, književno – kritičkog, esejističkog i publicističkog stvaranja. O tome svjedoče dvadesetak objavljenih naslova, značajan broj književnih nagrada i priznanja, prevodi na desetak stranih jezika i podrška čitalaca i slušalaca, budući da sam čitav radni vijek proveo u radijskom novinarstvu. Živim u uvjerenju da sam u svim tim domenima dao po jedan značajan dio sopstva, lišen iluzije da ću, čitav vijek čekanu, „zlatnu knjižicu” dočekati. Dakle, neuputno je činiti samoprocjenu onog u čemu se pisac najbolje snalazi i kojem učinku daje najveću šansu. Pritom, sasvim je nezahvalno prorokovati koji će žanr označiti budućnost, jer je sasvim neizvjesno kako će ona izgledati i hoće li književni stvaraoci koji je budu živjeli moći u njoj da sanjaju i kazuju svoje snove? Riječju - hoćemo li biti lišeni ljubavi, nadanja i snova, koji su od zapisa na glinenim pločicama do dana danjeg osnova i potka književnog i svekolikog drugog stvaralaštva. Sjetimo se sentencije Viktora Igoa da „Snovi stvaraju budućnost”, dakle, ako ih ne bude, to bi moglo da znači da je i sadašnjost bila velika obmana.
Vjerujete li u budućnost knjige i čitaoca?
– Pri utisku sam da bih iznevjerio sopstveni višedecenijski trud učinjen u književnosti ako bih imao dilemu u pogledu budućnosti knjige i individualne potrebe za čitanjem. Dakle, da – vjerujem da će i kroz ova (za knjigu nemila) vremena potreba za njom i čitanjem biti neupitna. Međutim, ne bi trebalo gubiti iz vida da se u vremenu koje živimo sabiraju nekoliki nezaobilazi koji preobličavaju fizionomiju svakodnevnog života, a „proizvod” su munjevite naučne, tehničko - tehnološke napredice koje se u nekolikom smislu razumiju kao „pijavice vremena”, kao usudnost da je čovjek ovoga vijeka neprestano za korak kraći, a to podrazumijeva potrebu prilagođavanja koje je, generacijski gledano, starijima bolnije, a mlađima imperativ u određivanju prioriteta. Nije, dakle, začudno što je knjiga u nekolikom smislu samo naizgled postala postranična, a čitanje svedeno na najnužnije. Jer, pomenuta postignuća u domenu elektronike otvaraju čitave nizove mogućnosti za „susret” sa knjigom, književnom kritikom (ako je još uvijek ima), esejistikom, sa autorima književnih djela - da iz prve ruke makar i djelimično podmire svoja interesovanja u ovoj oblasti. Nažalost, čitanja elektronskih izdanja knjiga često čitaoca uvode u površnost, u neku vrstu selektivnosti sadržaja na štetu njegovog potpunijeg razumijevanja i bez ikakve dileme postaje način postupanja koji će u bliskoj budućnosti ustoličiti elektronske biblioteke, kao uporedni izbor i sasvim drugačiji pristup literaturi, književnoj kritici, ili nekim drugim vidovima književnog tvorenja, jer će svemu suditi moć mikročipova.
Na čemu trenutno radite, šta Vaši čitaoci mogu očekivati?
– Trenutno pripremam za štampu pjesničku knjigu pod naslovom „Nepoznati izumitelji budućnosti”, koja će se uskoro pojaviti u dvojezičnom srpsko-slovačkom izdanju. U njoj se sažimaju nekolike prokazanosti vremena koje živimo, najčešće nemoćni da mijenjamo sve prisutnije apokaliptične tokove koji tragično udaljavaju čovjeka od čovjeka, u nekom pesimističkijem smislu i nas od nas samih. Početkom decembra pojaviće se novo dopunjeno izdanje knjige kritika i eseja „O magiji riječi”, u kojoj su zastupljena književna djela oko sto dvadeset savremenih autora sa prostora bivše zajedničke države, ali i iz Evrope i svijeta. Skoro će godina od kako sam počeo da zapisujem kritičko-esejistički proslov o izboru iz voluminoznog književnog sumiteta Milovana Vitezovića, a od početka „vremena korone” potpisao sam i preko trideset predgovora i pogovora u knjigama naših i nekolikih stranih autora. Eto, to je moj ovogodišnji učinak, po kome bi se (obazrivo) moglo zaključiti da, bez obzira na brojna ograničenja, moja književna produkcija ne jenjava.
A.ĆUKOVIĆ

---

Kritika na margini
Imamo li književnu kritiku?
– Onakvom kakvu je pamte moja i starije generacije, uvjeren sam – ne. Pitanje izbora književnog djela više nije pitanje preporuke ostvarenih književno - kritičkih imena, već sopstvenog izbora i umješnosti u korišćenju društvenih mreža, na kojima je moguće pronaći sve, no ne i književno-kritičke zapise kakvih je ranije bilo u našim viđenijim književnim časopisima i dnevnim listovima. Dijelim, dakle, uvjerenje sa onima koji tvrde da je književna kritika potonjih nekoliko decenija na margini i da je u znatnoj mjeri tome doprinio tranzicioni period (šta god on značio) koliko i dnevno politički preobražaji koji u mnogome limitiraju sve oblasti društvenog života, te i domen koji obuhvata književnost i književno - kritičku misao. Nesporno je da je uticaj kritike na događanja u književnosti i kulturi uopšte minoran, i doveden do apsurda. Ima li se u vidu sentencija Hermana Hesea da „Svaki čovek neminovno postiže ono što je prema svom pravom nagonu prinuđen da traži”, budući recipijenti književnosti će, uvjeren sam, dobijati onoliko koliko potražuju na internet pretraživačima ili na društvenim mrežama koje površno sude o onome što je za pojedinca najbolje u svemu, te i u književnosti.