Nakon uspješnih kratkih filmova reditelj
Dušan Kasalica završava svoj prvi dugometražni igrani film, „Elegija lovora”. Jeste da smo usred pandemije, ali se nada da će njegov dugometražni prvjenac biti premijerno prikazan naredne godine na nekom međunarodnom festivalu, u bioskopu, uz fizičko prisustvo publike i ekipe.
– Kada dođete u poziciju da radite dugometražni film, sve se mijenja – odgovornost i ulog je veći, ali i očekivanja. „Bisernu obalu” i „Sou” sam doživljavao kao kratke filmove koji su lako mogli da odu u dužu formu, te je priprema za dugometražni film počela još sa tim filmovima. Stoga, „Elegija lovora” svakako jeste na neki način sublimacija svih ideja koje smo imali tokom rada na kratkim filmovima, ali i da se otišlo nekoliko koraka dalje. Ovaj film smo duže i kompleksnije radili, prošli smo i Script Station na festivalu u Berlinu i CineLink u Sarajevu, snimali smo u fazama, pa smo imali prostora da se film stalno razvija i na taj način sazrijeva - kaže Kasalica.
⢠Osim režijom bavite se i produkcijom. U čemu se razlikuju Dušan Kasalica reditelj i producent?– Režija i produkcija se, posebno u našim uslovima, stalno prepliću i ne mogu da ih posmatram odvojeno. Ako imate u vidu da na dugometražnom filmu u prosjeku, radimo tri godine, za očekivati je da bilo kao reditelj ili producent budemo upućeni u sve segmente filma. U oba slučaja suština je u dobrom, uigranom timu. U „Meander Filmu” jezgro tima smo nas troje: reditelj
Ivan Salatić, producentkinja
Jelena Angelovski i ja, a potom su tu uključeni autorski timovi. U takvoj atmosferi vrlo lako se podijelimo šta će ko da radi. Moj producentski angažman se zasniva prije svega na poštovanju i vjeri u autorski izraz Ivana i želji da se iz projekta u projekat sve više razvijamo i naravno pravimo sve bolje filmove. Dalje, tu je veoma bliska saradnja sa Jelenom, koja je, u producentskom smislu, stožer naših projekata.
⢠Docent ste na FDU. Šta je za Vas najveći izazov kao pedagoga?– Polazim od toga da naša profesija podrazumijeva prije svega posvećenost, neprekidno usavršavanje i radoznalost, a onda i zdravu ambiciju koja nas tjera da budemo sve bolji u tome što radimo. Trudim se da to njegujem kod studenata, bez namjere da ih poklopim svojim egom ili da hranim njihov, što mislim da je veoma opasno ako tako rano povjeruju u svoj autorski rukopis, tu onda napretka nema. Pazite, već u Crnoj Gori, a i regionu, postoji dosta pozitivnih praksi rada na filmu iz kojih oni mogu da uče i da se profilišu. Tako da se sa kolegama sa produkcije i dramaturgije, pored teorijskih segmenata,trudim da što više budu u toku i sa savremenom kinematografijom i realnim okvirima u kojima će moći da rade i kada završe FDU.
⢠Imamo Zakon o kinematografiji, Filmski centar, ali još uvijek ne snimamo zadovoljavajući broj filmova. Šta nam je još neophodno?– Svjedoci smo da se prethodnih godina dosta toga poboljšalo. Vjerujem da se ponavljam kada kažem da su nam filmovi bili dio selekcija A festivala, dobijale su se i regionalne i internacionalne nagrade, Filmski centar je uspio da ima stabilan fond, međunarodnu vidljivost i da postanemo dio značajnih platformi i programa. Međutim, prateći dešavanja u regionu, ne treba gubiti iz vida da se sve to lako uruši sa samo par pogrešnih odluka. A nova vlast, osluškujući potrebe struke, ima zadatak da se pozitivne prakse ne naruše, već nastave i poboljšaju. Koliko god da je teška situacija, potrebno je da istrajemo u finansiranju filmova koje neće ići ispod ovoga koje je sada, još veći profesionalizam u svim segmentima naše profesije i fer igra u odlučivanju šta će biti podržano. Ovdje bih citirao samo dio saopštenja koja je „Kultura korektiv/ nezavisna kulturna scena” uputila javnosti a koje se tiču zahtjeva u oblasti kulture, a svakako je primjenjivo na kinematografiju: „Nužno je da kultura Crne Gore bude bazirana na javnom interesu, prepoznata kao razvojna poluga društva i da kroz podsticanje kritičkih kulturnih praksi preispituje postojeće stanje i proizvodi nova znanja i vrijednosti. Kulturom, naukom i obrazovanjem potrebno je da se bave stručnjakinje/ci sa dokazanim sposobnostima, koji su povezani sa lokalnom zajednicom i svjesni njenih potreba i mogućnosti, a ujedno razumiju savremene tendencije u umjetnosti, nauci i obrazovanju i dio su međunarodne kulturne, naučne i obrazovne mreže. Očekujemo da u novom političkom ambijentu kultura više neće biti marginalizovana, korištena za zapošljavanje nekvalifikovanih partijskih kadrova, očuvanje političke moći i promovisanje isključujućih nacionalnih identiteta”.
⢠Da li je „Elegija lovora” znak da ćete se od sad baviti samo dugometražnim filmovima, ili će kratki film, koji Vam je donio dosta uspjeha, i dalje biti u Vašem fokusu?– Dugometražni film ostaje prioritet, ali bih volio i da radim seriju.
⢠Kako je bilo sarađivati sa Franom Lasićem, Savinom Geršak?– Prelijepa saradnja, puna poštovanja, razumijevanja i najprofesionalnijeg odnosa prema filmu koji smo stvarali.
⢠Vratili ste Savinu Geršak ponovo u Crnu Goru. Ona je gotovo kultna ličnost kada je crnogorski film u pitanju. Kako ste uspjeli?– Svakako da je kulturološki značaj koji Savina ima u našoj kinematografiji bio jedan od motiva da baš ona igra ulogu Katarine. Mislim da će gledaocima biti jasnije kada budu vidjeli film. Uostalom sličan motiv je bio i sa Franom. Sve generacije ih vežu za određeni kontekst po kom su prepoznatljivi, ali budite sigurni da ćete ih u našem filmu vidjeti u sasvim drugačijem izdanju.
⢠Živimo u doba korone, pandemija je i te kako uzdrmala i svijet kinematografije. Šta je trenutno najveći problem ljudima koji se bave filmom?– Najveći problem je što se suočavamo sa neizvjesnošću od finansiranja, konkretnog rada na filmovima, do njihovog plasmana. Često se čini da praviti bilo kakav plan u ovom trenutku je ravno naivnom sanjarenju. Zasigurno je da će cijela situcija promijeniti kinematografiju, no baviti se bilo kakvim predviđanjima je, u situaciji kada nas svakodnevnica demantuje, nezahvalno.
S.ĆETKOVIĆ
O romantičnoj samodovoljnosti
â⢠„Elegija lovora”, ili priča o romantičnoj samozadovoljnosti... O čemu se govori u ovom filmu?
– Radnja filma prati uglađenog univerzitetskog profesora Filipa, koji odlazi sa suprugom na odmor. Nakon nekoliko dana provedenih u ugodnom i monotonom ambijentu hotelske banje, njihov naizgleda idealan brak se završava. Narativ filma je okvir kroz koji se bavim starijom generacijom pripadnika srednje klase Jugoslavije koji su bez velike odgovornosti konzumirali taj sistem, gledali njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se ja bavim kroz lik Filipa.
)){kind=small}
