Likovna kritika opisuje umjetnički izraz akademske slikarke dr Dušice Ivetić iz Kotora kao „čistu likovnost” – „besprekorna jednostavnost, svedenost likovnih elemenata, gotovo monohromnost, odmjereno akcentovanje, smireno i sasvim osmišljeno komponovanje” - odlike su njenog stvaralaštva svih ovih godina. Slika i film dva su izraza u kojima se pronalazi. Trenutno radi na više projekata, stvarajući autorski zvuk za svaki video rad. U 2019. osvojila je i tri internacionalne nagrade na filmskim festivalima u Americi, Švajcarskoj i Indiji. Nagrada Kotorski viuzuelni umjetnici, koju je osvojila treći put, podsjetila je Dušicu da je, uz ulogu majke, mnogo važno i to što je umjetnica.
– Vrijeme koje mogu da odvojim ograničeno je brigom o djeci, radom i igrom sa njima. Imam sreću da u sklopu kuće imam atelje što mi omogućava da svaki slobodan trenutak iskoristim za neki kreativni rad i da naizmjenično budem majka i umjetnica, da zadovoljim emotivne i duhovne potrebe. U pitanju je specifičan period u životu žene, pun odricanja, ali i ispunjen ljubavlju - kaže umjetnica u intervjuu za „Dan”.
• Vaši apstraktni radovi odišu nježnim, pastelnim bojama i „lebdećim” formama – u kojoj mjeri je likovno djelo odraz duše umjetnika?
– Svako umjetničko djelo je nužno odraz percepcije, estetskog stava, emotivnog i psihičkog stanja umjetnika. U pitanju je sklop kompleksnih činilaca koji su skloni stalnoj promjeni i mutaciji.
• Šta želite da poručite gledaocu kroz kratke autorske video-forme, kao što je i Vaš najnoviji eksperimentalni film „Game”, koji je krenuo na svoj festivalski put?
– Video umjetnošću sam počela da se bavim na magistraskim studijama. Do sada sam napravila desetak video radova. U osnovi ovih istraživanja nalaze se stavovi koji su zastupljeni i u ostalim formama mog umjetničkog stvaralaštva – ista misao realizovana kroz različite medije. Inspiriše me ambigvitet i mnogoznačje kojim on ispunjava umjetničko djelo. Samim tim i u svojim video radovima istražujem dualitet i oprečna stanja koja se međusobno ne isključuju.
Ovakav sklop prepoznala sam u apsurdnoj situaciji ruševina hotela „Fjord” i funkcionalnog teniskog terena, koje analizira video rad „Game”. Sa njim sam se do sada predstavila dva puta u Americi, Kolumbiji, Venecueli, Bugarskoj, Srbiji i Tajvanu.
• Kako biste opisali svoju estetiku, šta Vam je najvažnije u likovnom, filmskom izrazu?
– Istražujem minimalističke i jednostavne forme. Kroz čitavu umjetničku praksu postepeno sam eliminisala suvišne elemente u traganju za estetskim izrazom koji će najjasnije predstaviti suštinu mog stvaralaštva. Taj proces je u uskoj vezi sa sazrijevanjem, kada manje postaje više. Bez obzira na medij u kome se izražavam, moja poetika je prepoznatljiva.
• Diplomirali ste i magistrirali na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci, na odsjeku za slikarstvo i multimediju, a doktorirali na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Šta su Vam doktorske studije novo donijele, koliko je važno stalno usavršavanje, istraživanje?
– Doktorirala sam „Digitalnu umjetnost”, što je u periodu od tri godine koliko su trajale studije, stavilo akcenat na ovu oblast umjetnosti i naravno proširilo moje vidike, obogatilo me novim znanjima. Kada je umjetnička praksa u pitanju, smatram da je istraživanje neophodan proces, ono ne mora biti nužno vezano za školovanje, ali je činjenica da školovanje pruža mogućnost da se odvoji vrijeme i skoncentrisano posveti specifičnoj oblasti.
Svako istraživanje i eksperiment generišu nove vrijednosti i kao takvi su neizostavni dio umjetničke prakse.
• Koliko je školovanje u Firenci različito od onog u Beogradu, na Cetinju?
– Školovanje u Firenci je drugačije samo zbog neizmjerne ljepote i umjetničkog bogatstva kojim sam bila okružena. Imala sam čast da svake godine na završnoj studentskoj izložbi moji radovi stoje tik pored nevjerovatnog Mikelanđelovog Davida koga sam često posmatrala prije početka rada u klasi.
• Kako je pandemija uticala na Vaše stvaralaštvo; gdje vidite budućnost umjetnosti u eri digitalizacije, virtuelne stvarnosti...
– Pandemija nas je sve vezala za domove i smanjila u mnogome broj društvenih aktivnosti. Za mene je to ujedno značilo i više vremena za boravak u ateljeu, pa 2020. godinu smatram produktivnom. Nisam pronašla inspiraciju u pandemiji, medijska i politička tortura mi za sada stvaraju samo osjećaj fizičke mučnine, a to nije stanje koje nadahnjuje. Digitalizacija je širom otvorila vrata za raznorodna umjetnička istraživanja kao i za komentar realnosti u kojoj se nalazimo. U pitanju je bitna i bogata oblast umjetničkog istraživanja ispoljena kroz različite poetike i senzibilitete.
• Da li ste zadovoljni statusom slobodne umjetnice u Crnoj Gori?
– To je kompleksno pitanje. Rekla bih da sam zadovoljna svojim životom. Status čovjeka u Crnoj Gori, ne samo umjetnika, je nešto o čemu se u zadnje vrijeme mnogo polemiše, pa ne bih otvarala tu temu. Pokušavam da me ne oblikuju okolnosti već da ih gledam kroz svjetlo svoje percepcije. To je težak proces, ali smatram ga za jedini mogući ako težimo smislu.
Mirjana D. POPOVIĆ

---

Planovi, izložbe, filmovi...
– Već neko vrijeme razmišljam da pored forme u kojoj se izražavam počnem i sa nekom vrstom humanitarnog umjetničkog projekta koji bi služio da udahne pozitivnost i nadu u ambijente u kojima ljudi nevoljno borave sa idejom da samo kroz rad za drugog radimo za sebe. Razmišljam i o novim video radovima, instalacijama… Izložbe su za sada neizvjesne, ali vjerujem da ću nastaviti sa učešćem na festivalima eksperimentalnog filma i video umjetnosti.