-„Ne treba mnogo misliti, samo uočiti da nam sistemski serviraju tamu, kao podlogu, da bi svaki zrak prisvojili kao svoj krak sunca. Ipak, nije svjetlost naivna. Ona, kao i svaka moć, traži žrtve. Onda, kako je se ne bismo bojali? Iščekivali bismo je i žudjeli za njom. Kao i za svim što nam nedostaje. Tako je sa svim drugim. Kad imamo previše slobode, bojimo je se. Čeznemo za tamnicom. I obratno. Zasuti onim što ne volimo i ne želimo. Od egzistencije do dokolice. Ne treba lutati dalje od vlasti, opozicije, medija, vladinih, nevladinih i inih organizacija koje nas okružuju svojim bodljikavim žicama slobode, koje nas tjeraju da mislimo slobodno kao oni, do idućeg stanja stvari, kad će se i kada će nas prilagoditi novonastaloj situaciji, ne sluteći da utamničeni kličemo novom robovlasniku”, piše Obrad Nenezić na početku svog novog romana „Deset za jednog” (Alarm Art). No, „Deset za jednog”, pored filozofske instrospekcije, donosi i zanimljivu fabulu u kojoj se prepliću sadašnjost i prošlost, lična, nacionalna, ono što nas ovovremene određuje iz prošlosti, od čega ne možemo, ponekad i zbog genetike, pobjeći. Bijeg, neki bi rekli odlazak, biramo svjesno i nesvjesno, data nam je mogućnost, kao i da li počiniti zločin. No, emocijama ipak ne možemo upravljati, prkose zakonima logike. I na to upućuje ovaj roman Nenezića, koji je podjednako i pjesnik, dramaturg, scenarista, reditelj...
Vaš roman „Deset za jednog” ponovo je okrenut ka prošlosti, tačnije Drugom svjetskom ratu. Otkud potreba da se govori i priča, doduše malo drugačije, o Drugom svjetskom ratu?
– Veliki ratovi podrazumijevaju velike sukobe, a drugo ime drame je sukob. Takva dramatičnost rađa teške sudbine, a samim tim i tragične likove, zato su ratovi oduvijek bili majdan za umjetnička djela. Pogotovo oni ratovi koji su u nasljeđe ostavili mnogo mržnje i neriješenih sukoba, koji tinjaju i danas, uvijek će biti građa za neke romane, predstave, filmove itd. Naravno, u romanu se ne bavim velikim bitkama i politikama, već jednim zločinom, koji je metafora te nezampaćene pošasti po čovječanstvo, a likovi su, svakako personifikacija ondašnjih zaraćenih i sukobljenih strana, svaki na svoj način, ideološki, politički, vjerski itd.
Mislite li da će, i kada, crnogorsko društvo uspjeti prevazići istorijske podjele koje nas i danas prate i određuju u mnogim segmentima života? Kako ih se osloboditi, a pritom se ne posipati lažno pepelom po glavi? Može li biti i vuk sit i ovce na broju?
– Dijalog će se desiti prije ili kasnije, ali on ne znači pomirenje, već suživot. Niko nije nikog pomirio, ni prije ni kasnije, sva ta priča je populizam i politikanstvo. Jedino neprocjenjivo bogatstvo koje imamo je mir, iako na staklenim nogama. Možda neke naredne generacije budu mudrije i pametnije i shvate da jedna strana ne vodi dijalog. Za dijalog je potreban sagovornik. Ali ja ne vidim dijalog, već ucjene i trgovinu, i u samoj vlasti, a kamoli između pozicije i opozicije. Prošla vlast je potcijenila jačinu SPC, a sadašnja potcjenjuje brojnost pravoslavnih Crnogoraca, ateista i agnostika, koji negdje imaju podršku i manjinskih naroda, tako da već ima ogroman problem. Odnosno, svi imamo veliki problem koji ima duboke korijene i koji traje, ali se on ne rješava na društvenim mrežama, već za stolom, sa otvorenim kartama i dobrim namjerama od kojih ćemo svi imati korist, blagostanje i prije svega mir.
I ovaj roman „vuče” ka Vašoj lirskoj strani ličnosti. I kao pjesnik ne bježite od iskrenog otvaranja, pokazivanja emocije. Da li ponekad ipak zazirete od toga, ne samo lično nego uopšte, da svijet – društvo, ipak nema mnogo sluha za emociju, za duhovnost, za empatiju?
– Od onih sam pisaca koji misle da nije privilegija nego prokletstvo živjeti od pisanja, iz razloga što onda stvaralac ima malo vremena za pisanje poezije, od koje se ne živi, ali za koju se živi. Poezija nije srž i suština stvaranja, već čovjeka, otjelotvorena u načinu i stilu življenja i stvaranja. Poezija je stvaraočeva sjenka. Ono što ga nikad ne stigne, a sa čime provede vijek. Samo postoji taj jedan trenutak kad čovjek i njegova sjenka postaju jedno. Taj trenutak je poezija. A taj trenutak nikad ili rijetko uhvatimo. I onda je grijeh ne podijeliti ga sa drugima... Međutim ta emocija nije nikada kopija, već simulacija života, kako nas uče i stare i nove teorije. Sama emocija bez poetskog ruha bila bi vulgarna i gola, a samim tim nezanimljiva.
Trenutno po sopstvenom tekstu režirate predstavu „Kontraevolucija”. Koliko je to teže, nego možda otjelotvoriti i tumačiti ideje nekog drugog autora? Postoji li kod Vas možda onaj česti otklon pisca koji smatra da je svako tuđe tumačenje-viđenje drugog umjetnika (ne običnog čitaoca), najblaže rečeno, na krivom putu?
– Reditelj je relativno novo zanimanje u teatru. Taj posao su do njegove pojave radili pisci i glumci, zato nije novina to što kao autor radim na svojim komadima. Imao sam od koga i naučiti. Moj profesor Siniša Kovačević, u čijoj sam klasi završio dramaturgiju, postavlja na scenu svoje drame. Ali i mnogi drugi od kojih sam učio. Međutim, nikada ne prihvatam da radim tuđe tekstove, iako imam ponuda. Glumci i saradnici znaju da sam nemilosrdan prema svom tekstu, jer me interesuje predstava, tekst je samo predložak. Vjerovatno bih bio takav i prema tuđim tekstovima, ali smatram da nemam pravo na to. Siguran sam da radeći na mojim tekstovima moji komadi dobijaju mnogo, prolaze kroz proces koji ih može samo poboljšati, dok tuđi tekstovi ne gube ništa što ih ja ne radim. Tako da smo, da se našalim, svi na dobitku.
Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Život većine pisaca je dosadan
Pišete u „ich” formi (na momente se čak čini autobiografski). Zašto Vam je ona bliska, ili možda potrebna kao neka doza „autentičnosti” koja omogućava jaču konekciju sa čitaocem?
– Pisanje je proces koji se ne prekida. Pisanje je najmanje kucanje na tastaturi. Pisanje je način života... Sklon sam onom rasprostranjenom mišljenju da pisac čitav život piše samo jednu knjigu, odnosno teži ka savršenom djelu, bruseći svoj talenat kroz vrijeme na svakom novom djelu. Tako sam i ja brusio svoj stil i svog naratora. Ipak, ne pišem autobiografski, ali ako sam vas uvjerio u to znači da ne pišem uzalud. Život većine pisaca, pa i moj, sasvim je nezanimljiv za čitaoca ili gledaoca, tako da se ne bih usudio da predstavim publici dosadno djelo.


Kontraevolucija
U medijim ste najavili da je riječ o satiri, humoru. Pretpostavljam da nam nećete otkriti radnju i kraj, ipak, zašto i kako smo krenuli „u kontraevoluciju”?
– „Kontraevolucija” je proces. Radi se o duhovitoj drami. Sa glumcima - Jovanom Dabovićem, Slavkom Kalezićem i Đorđem Tatićem, često polemišem o žanru ili žanrovima koji se prepliću u ovoj „futurističkoj komediji”. Često im kažem da u njoj prepoznajem tipičnu tragičnu farsu, u žarijevskom i ibijevskom smislu, kojom počinje era avangardnog pozorišta. Međutim u postmodernom pozorištu žanr gubi trku. Ako vam kažem da u ovom komadu android evoluira od „projekta” urađenog za potrebe MMF, kako bi zamijenio silnu ljudsku administraciju, pa do političara koji hoće da preuzme vlast u nekoj tamo zemlji, a na tom putu mu se usprotive „plemeniti čovjek” i „prepodobni sveštenik”, kojima se vlast ne ispušta lako, onda će vam biti jasno da se radi o angažovanoj duhovitoj drami, koja će nas povesti u budućnost gdje ćemo izgubiti pamćenje, ali se i vratiti daleko u prošlost kako bi ga našli. Inače, predstava je posvećena žrtvama intelektualizma. Onog intelektualizma koji se odomaćio u politici, u umjetnosti, u medijima... A nigdje mu tamo nije prirodno mjesto. I umjesto da nam pomaže, obično nam smeta. A kako to izgleda, moraćete doći na predstavu da vidite, u KIC „Budo Tomović” ili „Zahumlje”, krajem januara.