Na primjeru knjige „Gradivo”, čitalac ima utisak da otvara riznicu riječi i pojmova, poetskih slika i vizija,, zapisala je prof. dr Lidija Tomić, o svom dodiru s poezijom Radomira Uljarevića.

Zbirka izabranih pjesama, u koju je uvrstio najuspjelije, nastale od 1978, pa do 2018. godine, nedavno je doživjela drugo izdanje („Kosmos” Beograd, Narodna knjiga, Podgorica). Rijedak događaj za savremene kulturne prilike. Razlog se možda može pronaći u ocjeni prof. Tomić kada piše o Uljarevićevom građenju i pjesničkom „G(g)radivu”: „Knjiga izabranih pjesama kristalizuje autorovu misao o biću i svijetu, sagrađenu poetskom invencijom, refleksijom i emocijom. Pjesme su izraz Uljarevićevog pogleda na svijet i lirski prostor traganja za smislom i višim oblikom egzistencije”.

– U zemljama u regionu postoji institucija otkupa knjiga i ja sam imao sreću da je i moja knjiga na jednom takvom otkupu doživjela ono što je za pisca najvažnije, da knjiga ode u rafove biblioteka. Knjiga poezije „Gradivo” je označena zvjezdicom, što je obezbijedilo otkup, najmanje po jednog, ali i po dva i više primjeraka od strane svih opštinskih biblioteka u Srbiji. U Crnoj Gori otkup knjiga ne postoji, tačnije neke knjige su tajno otkupljivanje od strane zaposlenih u Ministarstvu kulture za biblioteke, kojima nikad nisu te knjige ni uručene, samo su neki izdavači, koji to nisu, ali su tako registrovani, dobijali apanažu za kojekakve usluge. Ono što bi trebalo da uradi Ministarstvo kulture jeste da sada, nakon mnogo godina, otkupi sve one knjige prokazanih izdavača koje nikad nisu otkupljene od strane biblioteka u Crnoj Gori i da te knjige ustupi bibliotekama onako kako se to radi u ozbiljnim državama. To bi bio odgovoran odnos prema kulturi, i prema čitaocima - kaže Uljarević objašnjavajući činjenicu da je njegovo „Gradivo” zaslužilo drugo izdanje.

• Koliko se Vama sada čini začudnom činjenica da mnoge Vaše pjesme pisane prije 20, 30 godina u ovom vremenu imaju puno značenje (ono što ste naslućivali – ostvarilo se...)?

– Pjesma zna ono što pjesnik ne zna. Kad čitamo pjesme pisane tako davno vidimo da su one anticiipirale sadašnjost iako je to izgledalo kao kakva nemoguća fantastika.

• U pjesmama se često kritički osvrćete na konkretnu stvarnost, događaje, istorijske i savremene. Ništa ne uvijate. Ne bježite kao neki pjesnici u hiperbole... Zašto Vam je potrebna neposrednost?

– Poezija ima obavezu da razotkrije stvarnost, da prepozna stvari, da demistifikuje tolike okolnosti koje su skrivene i pod lažnim imenima nastupaju na javnoj sceni. Pjesnik je pozvan da sve preimenuje. Zadatak književnosti je da bobu kaže bob, a popu pop. Da u tom smislu bude angažovana, a poezija je angažovana i onda kad su to kritički stihovi, i onda kad su to oni najtananiji lirski drhtaji, koji najuvjerljivije mogu da pokažu kakva je surovost ono što živimo, u odnosu na lirski svijet koji nam je oduzet.

• Na čemu trenutno radite?

– Ko je jednom počeo da piše uvijek radi jedno isto. Tražeći riječi kojima bi tu istost izrazio tim novim riječima, tražeći druge riječi kojima će tu istost uzvesti do pojma drugosti. Pjesnik uvijek radi na nekoj novoj pjesmi koja će, u nekom trenutku biti zapisana, a taj rad na pjesmi je rad u hodu, na spavanju, na putovanju, ma gdje bio i ma šta drugo radio, pjesnik je uvijek upućen na to jedno isto.

• Bavite se i izdavaštvom. Kao istaknuti član Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, često ste u prošlom periodu ukazivali na činjenicu da se ovo Udruženje stavlja na margine, kada je u pitanju Ministarstvo kulture. Očekujete li da će se promjenom vlasti izmjeniti i odnos prema Vama kao izdavaču i stvaraocu?

– Duga je istorija gubljenja radnih mjesta u Crnoj Gori zbog neslaganja sa aktuelnom politikom u kulturi, od ukidanja radnih mjesta u strukovnim udruženjima, u „Oktoihu” i drugdje, pa sve do gubljenja radnih mjesta profesora srpskog jezika u Podgorici i Nikšiću. Udruženje književnika Crne Gore je prije dvadesetak godina skinuto sa budžeta kulture i desetine pisaca, među kojima je i moja malenkost, izgubili su posao samo zato što nisu prihvatili ponudu da ne objavljuju tekstove i knjige koje imaju kritički diskurs u odnosu na društvenu stvarnost. U tom smislu članovi pisci, koji su i dalje svoj jezik nazivali srpskim jezikom, decenijama su bili legitimna meta za bezobzirne napade i optužbe od strane državnih medija. Kamera javnog servisa za 30 godina nikada nije ušla u prostorije u kojima su se jednom sedmično održavale tribine i književne večeri članova našeg Udruženja, a to je za trideset godina najmanje hiljadu programa. S druge strane, ako bi neko od državnih pisaca kazao bilo šta, bilo gdje, to je obavezno bilo u dnevniku. Bile su to crne godine crnih spiskova! Ako to imamo u vidu jasno je koliko ima cinizma u tvrdnjama da oni koji su govorili srpskim jezikom nisu bili izopšteni u Crnoj Gori, i da nisu bili građani drugog reda.

Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Najbolja reforma je primjena zakona i estetskih kriterijuma
• Koje reforme u kulturi i umjetnosti je potrebno pokrenuti i sprovesti u djelo, a da bi ubuduće svi imali ravnopravan status na crnogorskoj javnoj sceni, naročito kada je riječ o sredstvima za realizaciju programa i projekata uz podršku resornog ministarstva?

– Smatram da reforme nisu potrebne da je najbolja reforma - primjena zakona i postupanje po predviđenim pravilima koja nisu poštovana, ali su deklarativno postojala. Da bi se moglo govoriti o ravnopravnosti neophodno je odmah ukinuti crne liste koje su pažljivo i brižljivo pisane i čuvane u ladicama pomoćnika i pomoćnica ministara kulture, i prosvjete, onih lica koja upravljaju svim projektima i procesima u kulturi, i ne samo u kulturi, to su lica koja upravljaju procesima i u MUP-u, i u drugim ministarstvima kojima oni distribuiraju redovno ažurirane crne liste. Jedina pravedna reforma jeste da se ti spiskovi uklone, ne da budu zamijenjene drugim, to bi blo najgori revanšizam, da se sada pojave neki novi crni spiskovi. Zato bi ove važeće trebalo objelodaniti. Ne treba druga reforma sem da u kulturi jedini kriteriji budu estetski kriteriji.

I da pisci napokon prihvate da je njihov osnovni posao na planu kulture, a ne na planu kreiranja ambijenta u kom će njihove kolege bez ikakve krivice biti proglašavani krivima i biti u situaciji da budu građani drugog reda. Vjerujem da je za to važan preduslov otvaranje dosijea da se vide sva nepočinstva koja su dolazila iz dva ministarstva - Ministarstva kulture i Ministarstva prosvjete, a na kojima bi našim kulturnjacima pozavidio sami Berija. Prvo što je uradio prethodni ministar prosvjete bila je zabrana svih časopisa za djecu samo zato što su ti časopisi izlazili na ćiriličnom pismu, iako su imali preporuke i saglasnost nacionalnog savjeta za obrazovanje da se koriste kao pomoćna nastavna sredstva. Uz to, sljedbenicima Gebelsa, i praktičarima metoda koje je on promovisao, a koje su poslednjih decenija u Crnoj Gori doživjele neviđeni procvat puna su usta antifašizma. A šta ćemo sa aparthejdom koji su oni ustanovili u medijima kao normalan način ophođenja prema jednom državotvornom narodu. Ako je to antifašizam - ne hvala!



”Pisci koji su svoj jezik nazivali srpskim decenijama su bili legitimna meta za bezobzirne napade i optužbe... Kamera javnog servisa za 30 godina nikada nije ušla u prostorije u kojima su se jednom sedmično održavale tribine i književne večeri članova našeg udruženja