Nova knjiga poezije Radomira Uljarevića, „Pepeo” („Kosmos”, Beograd), objavljena pred kraj prošle godine, promovisana je preksinoć onlajn. O knjizi su govorili književnici i kritičari Gojko Božović i prof. dr Saša Radojčić, veče je moderirala Jelena Krsmanović, dok je Uljarević govorio svoje nove pjesme.
Karakter stiha, kao i karakter aktiviranih značenja, odvajaju zbirku „Pepeo” od dosadašnjih Uljarevićevih ostvarenja, ocjenjuje Radojčić. Bitno je istaći, kaže, da je Uljarević pjesnik koji zagovara ideju tragičnog doživljaja svijeta, gdje se čovjek nalazi u okvirima spleta loših izbora i loših ishoda, kojih se ne može osloboditi. Ugrožen je pojedinac, ali i kolektiv kome pripada (srpski narod), naročito od početka Drugog svjetskog rata, što se proteže i u 21. vijeku, pa su tako naglašene teme stradanja i zla, dodaje Radojčić. Tema stradanja Srba i zla naročito dolaze do izražaja u ciklusu „Faksimili”, gdje se Uljarević bavi II svjetskim ratom.
– Uljarević dokumentarnošću dolazi do izuzetno visoke pozicije, i mislim da se teško, kada je u pitanju snaga i izražajnost, mogu pronaći još jači primjeri od ovih njegovih pjesama – kaže Radojčić, ocjenjujući da je Uljarević u pozitivnom značenju angažovan pjesnik.
Božović je potencirao način na koji Uljarević kada govori o zlu, uspijeva da poveže dokumentarnost fakta sa umjetnošću, stihom, pa čak i naracijom, preispitujući pojavnost zla u istoriji i sada. Uljarević je, dodaje, veristički pjesnik, koji ne traži i ne treba distancu, koji nas i sebe u čeonom sudaru suočava sa zlom, sa neposrednom stvarnošću i istorijom.
– To je čitava istorija u kojoj se sa zlom suočavamo u jednom pročišćenom stanju. To je istorija o kojoj se svjedoči bez uzmaka, bez prava na istorijsku distancu, već sa punom istorijskom sviješću da se o istoriji mora svjedočiti i da je poezija posljednji preostali medij u kome se može govoriti nepristrasno i bezinteresno, autenično i oslobođeno – ističe Božović.
Dodaje i da u ovoj zbirci Uljarević kritički utemeljuje sliku istorije, vodeći širok dijalog sa kulturnim, nacionalnim, religijskim, društvenim nasljeđem. Kako naglašava, Uljarević se oglašava kao pjesnik koji duboko vjeruje u etičku dimenziju pjesništva.
– Kada pogledamo sve ove pjesme, onda se suočimo sa činjenicom koju snažno sugeriše sam naziv – „Pepeo”, a to je ono što je konačno, neopozivo, poslije čega nema pravih riječi, nije moguća utjeha – kaže Božović, dodajući da Uljarević pokazuje kako se čovjekova egzistencija najčešće svodi na gomilicu pepela, a da je to ujedno i posljednji vitalizam kome svjedočimo. Ž.J.

---

Stihom palim svijeću za pokoj duša žrtava
Nakon promocije publika je razgovarala s Uljarevićem, koji je naveo da je htio da skine prašinu zaborava i ravnodušnosti spram istorije.
– Pisati o žrtvama Jasenovca, o žrtvama OZNE poslije Drugog svjetskog rata, o žrtvama bombardovanja, to je kao upaliti svijeću za njihove duše. Osjećao sam dok sam zapisivao te stihove, da sam na nesvakidašnjem poslu, da radim nešto isuviše važno, nešto čemu nisam dorastao, i osjetio sam se kao kad palim svijeću za upokojene – rekao je Uljarević, dodajući „da je to što ja pokušavam da uradim, najmanje što pjesnik može, i što mora da uradi”.
Kritički osvrt na Uljarevićev rad dao je književnik Milutin Mićović.