O književnom djelu Milovana Đilasa, čije ime najšira javnost povezuje s epitetom kontroverzni, ali i s njegovim revolucionarnim, političkim i ideološkim djelovanjem sredinom 20. vijeka u Crnoj Gori i Jugoslaviji, juče je održan okrugli sto u organizaciji RTV Mojkovac u okviru projekta i programa Razvoja kulture na sjeveru Crne Gore za 2020.
Planirano je objavljivanje biltena sa radovima učesnika okruglog stola: akademika
Matije Bećkovića, Radomira Uljarevića, mr
Radoja Femića, doktorandkinje
Jovane Milovančević, Gojka Čelebića, Gojka Božovića, Gorčina Blagojevića i
Rodoljuba Ćorića.
Bećković je izlaganje započeo riječima koje je čuo od samog Đilasa, s kojim se družio – „da bi sve svoje titule, zvanja i odlikovanja, svu svoju političku biografiju dao za jednu dobru rečenicu”. Govorio je i da mu je u ratu bilo žao poginuti, jedino zato što se nije iskazao kao pisac. A, ta prilika ukazala mu se kada je dospio na robiju, konstatovao je Bećković.
– Đilas je razlikovao ideologiju i literaturu i, iako je bio zvanični ideolog, u njegovom djelu ideologije nema. On se na robiji vratio u srpsku književnost iz koje nije ni trebalo da ode. On je bio najprevođeniji pisac sa srpskog jezika, ali njegove knjige nijesu registrovane, ni u bibliografijama, a držane su pod posebnim brojevima i signaturama u bibliotekama, i kogod bi se za njih zainteresovao bio bi sumnjiv i samog sebe je izlagao ko zna kakvim posljedicama – rekao je, između ostalog, Bećković.
Milovančević se minuciozno bavila Đilasovom pripovijetkom „Gubavac”, naročito temom izopštenika. Ona je konstatovala da nije iz svijeta izopšten čovjek sa svim svojim ljudskim karakteristikama, već njegov stvaralački čin koji svijet može pomjeriti iz stanja običnog i jednoličnog.
– Metaforična veza između bolesti i umjetnosti na ovom mjestu je potpuna – zaključila je Milovančević.
Književnik Gojko Božović je istakao da Đilasov književni rad nikada nije izašao iz njegove političke i sjenke njegove biografije. Razlozi za to su višestruki i kontroverzni. Mnoga Đilasova djela na srpskom objavljena su `90. godina 20. vijeka – „sa zakašnjenjem”, pa su ostala bez prirodnog okruženja, tematskog i poetičkog ležišta. To je, pak, donekle, poništilo dotadašnju cenzuru kojoj je bio izložen.
– Đilasova biografija i politička uloga nastavila je da radi protiv Đilasove književnosti. Možda bi Đilas s drugačijim rasporedom istorijske i lične sudbine bio drugačiji pisac. Možda. To ne možemo pouzdano znati, ali nesumnjivo možemo vidjeti kako je njegova literatura duboko povezana sa istorijskim okolnostima svog nastanka i s političko-revolucionarnim temperamentom svoga pisca – kaže Božović, osvrnuvši na Đilasove romane.
U završnici je o Đilasovoj zbirci pripovjedaka „Lov na ljude” govorio
Rodoljub Ćorić. On je rekao da se u njoj veoma slikovito opisuje poratna Crna Gora. Posebno ističe priču „Tromeđa”, temu odmetnika, koja je uostalom obilježila i Đilasov život i izvan literature.
– U tom Crnogorcu koji je bacio vlast, fotelju i silu za koju je puštao i svoju, ali i tuđu krv, pronašao sam ono najbolje u čovjeku ovog podneblja – želju za bacanjem vlasti i moći zarad istine! Zarad pravde i demokratije – zaključio je Ćorić. Ž.J.
Razumijevanje Njegoševog tragičnog osjećanja životaRadomir Uljarević je govorio o Đilasovoj studiji o Njegošu. On kaže da Đilas zapaža da Njegoša nisu naročito zanimali ljudi, nego principi, kod njega su u pitanju drame ideja, rjeđe ljudskih bića - ostrašćenost sukoba ideja, principa, mitova.
– Način kojim je izraženo Đilasovo razumijevanje Njegoševog tragičnog osjećanja života, u ovoj opsežnoj studiji, u kojoj autor analizira i Njegoševu ličnost, i njegovo stvaralaštvo, ali i crnogorske istorijsko-političke prilike toga vremena, odista je takav da čini ovo djelo jednim od važnijih dostignuća u njegošologiji – ističe Uljarević.
