Književna tribina „Riječ” UKCG, tradicionalno je povodom 27. januara, Dana Svetoga Save, sa najvećim pjesničko-molitvenim počastima, organizovala veče posvećeno rodonačelniku srpskog pjesništva, ocu naše duhovnosti, naše državnosti i naše kulture pod nazivom „Lučonoša naroda srpskog”.
Uvodnu besjedu o svetitelju koji je postavio kamen temeljac srpskoj državnosti i vaskolikoj duhovnosti, kazali su mr
Slobodan Čurović i pjesnikinja
Milica Kralj, urednica tribine.
– Sveti Sava – ime je duhovne čistote, duhovne vedrine, umnosti, trudoljubivosti, neposustalosti i svestranosti. Trojstvo vjere, nade i ljubavi. Znak moralnog identiteta i integriteta – znak nerazdjeljive jednakosti sa srpskim narodom i srpskom crkvom - institucijama kojima je do zadnjeg svog daha služio. Otuda je skupa sa svojim ocem Nemanjom, zaštitnik srpske države i njene Crkve. Rodonačelnik srpskog pjesništva; prosvjetitelj; prvi srpski književnik; prvi zakonodavac; prvi pravi diplomata; putnik; biograf; pisac medicinskih knjiga i osnivač bolnica... Putovao je od Hilandara do Rasa da miri zavađenu braću, od Studenice do Nikeje, da moli i dobije autokefalnost Srpske crkve, od Žiče do Jerusalima, preko Italije, Egipta, ušća Tigra i Eufrata, pa nazad preko Bugarske u Srbiju. Putovao je pješice, na konjima, lađama, brodovima... učinivši mnogostruke koristi na polzu otečestva - kazala je, između ostalog, pjesnikinja Milica Kralj.
Slava Svetog Save, dodaje ona, proslavljala se još pod Turcima, skriveno u crkvama i manastirima, a zatim se proširila po cijelom narodu, da bi se početkom 18. vijeka proslava Savindana preobrazila u prosvjetnu proslavu i postala nacionalna i školska svečanost. Mr Slobodan Čurović svoju besjedu je naslovio „Osavljeni narod lomačom se rađa”.
– Priča o Svetom Savi nastala je iz njegovog pepelišta, a mi bi bez te priče bili još neizgovorljivi, nedopisani, rasparani. Iz te vatre gorenja, on je postao savojavljanje i naše nadojavljanje. Na lomačniku još jedne osvetne smrti ostavi srpskom pamćenju da taj žar istinojavljanja zgrće rukama, da bi svoju studenost i slaboće vječno usijao. Priča o Svetom Savi je neprestano pobjeđivanje smrti, odlaženje od sebe ka Onom Vječnom svih nas, iznad nas. I svaka od tih pobjeda je još teža, još veća, još uzvišenija. Najmlađe dijete „divnog i strašnog” gospodina Stefana, postaje od malena najstarije u Gospodu, kroz smjeli bijeg, da se iz lova, iskrenim bogoiskrenjem, unapoji u kući svih žednica srpskih, imenom Gora Sveta. I da postane neutješiva, nedohvatna lovina svog oca, koji organizuje potragu. Zaludu, jer je mladi princ već zakoračio u tihotu, izvan meteža i gordljivosti, izvan pogleda onih koji ga se ne nagledaše dovoljno. To je prvo pobjeđivanje, podvigovanje, raslavljivanje, ujednostavljavanje sebe, ka Pripojništvu, Vječnom Zavjetništvu. Prebjeg iz lova, dobjeg do smirnoće manastirovanja onih koji su mogli kazivati: „Mi znamo”. Tu vidjelnicu niko prije i niko poslije u srpskom postojanju nije toliko usluškivao i usluživao trpljenjem i dostizavanjem, da bi čaša srpstva bila čistija, dublja, pametnija. Rastkovo urastanje u nezemno bio je najotvorniji i najudaljeniji dan, najzorniji dan u srpskoj istoriji, jer je njegov gled znao kuda i kome u grljenje ide - kazao je, između ostalog, Čurović.
A.Ć.
Hoditi Savinim stopamaNa tribini su se obratili i:
Novica Đurić, predsjednik UKCG,
Emilo Labudović, Tripko Draganić, Milojka Banduka Jovović, Vukić Garo Brajković, Slavica Dedić, Božo Vučić Božan, Nikola Nenezić Čudesni, Slobodan Bećo Došljak i
Ljubisav Bjelić Morački.
– Treba ostaviti tragove tako da uvijek imamo na umu da hodimo Savinim stopama - kazao je, između ostalog, Novica Đurić.
)){kind=small}
