Radost zbog najprestižnijeg glumačkog priznanja, nagrade „Dobričin prsten” koje mu je juče uručeno za životno djelo, podijelio je juče velikan srpskog glumišta Petar Božović na maloj, intimnoj svečanosti organizovanoj u foajeu Scene „Raša Plaović” u Narodnom pozorištu u Beogradu sa svojim prijateljima, kolegama i poštovaocima njegovog djela. Nagradu je primio iz ruku velike dramske umjetnice Svetlane Cece Bojković.
Petar Božović je 33. laureat ovog visokog staleškog priznanja, koje dodjeljuje Udruženje dramskih umetnika Srbije. Intervju za „Dan” sa proslavljenim bardom srpskog glumišta, rađen je neposredno pred dodjelu vrhunskog glumačkog priznanja.
Šta za Vas predstavlja ova nagrada?
– Uvek se sjetim veleumnog Borislava Mihailovića Mihiza, iako sam se svađao sa njim dok sam bio mlađi. Kada sam dobio jednu glumačku nagradu na „Danima komedije” u Jagodini, a za ulogu u seriji koja je rađena po romanu MirJam, Mihiz mi je rekao: „Radujte se ovoj ulozi! Nikada se nećete radovati nijednoj kao ovoj!”. Bio sam malo skeptičan prema njemu i odćutao sam to. Ovo je, naravno, veliko priznanje. Tjera vas da pogledate unazad šta ste radili. Ja to inače veoma rijetko radim, ali, kad vidjeh ove fotografije, bio sam potaknut na podsjećanja. I na to kako čovjek i ne zna kako čovjek sebe svuda daje. Šta je sve kroz glumca prošlo!
Vaše djelo, možemo reći proisteklo je upravo iz Vaše biti?
– Jeste, iz mog jezika, iz onoga iz čega sam vaspitavan. Moja prva literatura je bila junačke srpske narodne pjesme, koje sam imao još kao mali, dok nisam naučio da čitam. Sjećam se da su kod mene dolazili stariji ljudi i molili moju tetku Vidu, koja me je njegovala i vaspitala i koja je bila stroga prema meni. Kažnjavala me je prutom od jorgovana koji sam morao sam da uberem i da donesem kako bih shvatio težinu kazne. Ja sam se čudio kao dijete kada me ona pozove i kaže: „Hajde Perko moj, daj Đuru ovu pjesmaricu, on je naš”. Tada sam shvatio da ja imam nešto značajno... Ostao sam vjeran jeziku i sve današnje prevare jezika i pisma koje se dešavaju danas me duboko rastužuju. Niko ne govori o ubijanju jezika, o njegovom klanju! Pošto smo mi oduvijek tu, na jednoj opasnoj vetrometini gdje se neprestano govori ko je koga ubio, te mi smo njih te oni i ovi su nas! Hoće da nam uzmu dušu! Hoće da nas poturče, ponjemče, poengleze! Evo, vidite šta se dešava ovde sa jezikom! Ovo više nije srpski jezik! Ovo je jezik u kome Englezi govore loše srpski.
Iza Vas je, kako bilježe za to pozvani, 120 uloga. Koja Vam je najdraža, koja najteža, koje biste se da možete odrekli? Kako pamtite glumačke početke?
– Vi stvarno mislite da sam brojao svoje uloge? Koliko je to oka? Nemam omiljenu ulogu! Uvatiš pa glumiš i to je to! Evo, upravo sam došao iz Narodnog pozorišta, gdje su postavili izložbu mojih fotografija koja označava retrospektivu mog glumačkog rada i kad sam to video, upitao sam se ko je sad ovo?! Ne pamtim svoje glumačke početke i ne razmišljam o tome.
Često ste glumili Crnogorce. Hoćemo li da Vas u skorije vrijeme gledamo u nekoj crnogorskoj seriji, pozorištu, filmu?
– Nisu me nešto voljeli mnogo. Jedino su me zvali na Cetinje, tamo sam dosta igrao. To je neka stvar politike... Cetinje je liberalno, a zašto me nisu zvali moji prijatelji sa Akademije, upravnik i njegova žena ili Eraković? Ne znam, ne miješam se u to. Politika i umjetnost su često u sukobu. Vjerujem i osjećam da me narod u Crnoj Gori voli kao i narod ovdje i to je najvažnije.
Kažete politika i umjetnost su često u sukobu, zbog čega uglavnom umjetnik plaća ceh. Koju cijenu ste Vi platili?
– Ne bih se na to osvrtao i ne bih tu cijenu mjerio. Treba se oduprijeti, naravno, jer „tirjanstvu stati nogom zavrat, to je ljudska dužnost najsvetija!”. I stvarno jeste. I kako protiče ovo vrijeme, Njegoševe riječi koje su ušle u narod kao poslovice sve više odjekuju i zato ga ne vole ni ovdje ni tamo. Sijeku ga, ubacuju, izbacuju kad im odgovara.
Bilježimo uskoro godinu dana od kad je svijet zadesila pandemija KOVID-19. Izjavili ste ranije da vjerujete da će ova velika nesreća uticati na čovječanstvo i tako što će se ljudi „oljuditi”.
– Evo i sami vidite kako su se oljudili. Bogati su još bogatiji, siromašni su još siromašniji. Sad ova naša zemlja Srbija navikla na na nekoliko stolica, Crna Gora se „opredjelila za evropske civilizovane zemlje”. Ja se prijateljstava nikad ne odričem ali ne mogu da se slažem sa bezumnim stvarima.
Nebo je, jasno je čulo snažni poklič, vrisak naroda: „Ne damo svetinje”. Narod se poslije dugo, dugo godina prenuo i probudio iz dubokog sna. Kako ste Vi to doživeli?
– To je ogromna pobjeda Srpske pravoslavne crkve. Crna Gora je ovdje iskoračila jednim istorijskim događajem u smislu sagledavanja naše sveukupne istorije. Ko nas je održao sem Crkva i vjera? A oni je optužuju za saradnju sa ne znam kim. Hoćeš da mi uzmeš imanje? I to po nekim zakonima kojim proglašavaš crkve koje ovjeravaš u policijskoj stanici. To nije izmislila Crna Gora...
Isidora Sekulić je napisala:,,Gde je jezik, tu je zavičaj”. Gde je Vaš zavičaj?
– Meni je zavičaj srpski jezik. Tamo gde sam ja odrastao, u Kolašinu govori se srpski jezik, istočno hercegovački dijalekat. Ono najčistije u srpskom jeziku poteklo je otud. Pod uticajem raznih političkih prilika imamo ekavski, jekavski.. Za mene je to sve jedan, srpski jezik, i na ekavskom i na jekavskom.
Mila Milosavljević

---

Svako djelo ako ne proističe iz biti onoga odakle ste, nije ništa
Tokom bogate, duge, blistave glumačke karijere sarađivali ste sa mnogim rediteljima? Kako pamtite Živka Nikolića?
– Nisu mi se dopale neke izjave nekih ljudi koji su najedanput poslije ravnodušnosti prema njemu odjedanput zgrabili, kao on je naš, on je Crnogorac, a znam neke koji su bili u žiriju u Puli pa su glasali protiv njega za filmove koji su danas jedna klasika koja stoji i odoljeva ukusu svakog vremena. To je ono što čini djela trajnim i što čini Živka genijalcem. On je bio jedan skroman čovjek, dar od Boga koji je posmatrao i gledao objektivno gdje živi. I sa tim gledanjem originalnim on je komunicirao i sa ostalim svijetom. Svako djelo, bilo književno, bilo slikarsko ili bilo koje drugo, ako ne proističe iz biti onoga odakle ste, gdje ste, a ne komunicira sa drugim svijetom, onda nije ništa.