Spoj književnosti i slikarstva, uzajamna inspiracija i katkad njihovo duboko prožimanje u određenim ličnostima, zaokupljaju kako stvaraoce (u praksi), tako i teoretičare koji se bave tom simbiozom. Poznata je i knjiga Radovana Popovića, jedna moguća panorama pisaca slikara ili slikara pisaca u srpskoj kulturi, od Zaharija Orfelina, Đure Jakšića, Jovana Jovanovića Zmaja, do naših savremenika – Miodraga Pavlovića, Miroljuba Todorovića, Adama Puslojića, Dobrice Erića, Andreja Tišme, Miloslava Šutića, Mirjane Božin ili Vujice Rešina Tucića. Za neke od njih se ne zna da li su veći slikari ili pisci, i obrnuto. Njihov ugled i značaj u kulturi neosporni su, bilo u literaturi bilo u likovnoj umjetnosti.
Vjerovatno je prva asocijacija mnogima i poznati pisac i slikar Momo Kapor koji je 1961. godine diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu.
–Nije nimalo neobična veza između slikarstva i književnosti, jer se u oba slučaja radi o Ideji, koju je potrebno otjeloviti. Nije rijetka ni multidisciplinarnost kod brojnih umjetnika, ona je čak i poželjna. Umjetnik je Idealista, njegov ideal je svečovjek, pa za svoju Ideju bira katkad jedno, katkad drugo ruho, prema sopstvenom raspoloženju. Sjetimo se samo Leonarda da Vinčija, koji je bio najreprezentativniji predstavnik svečovjeka, homo univerzalisa. Štaviše, savremenom društvu je potrebno više sveobuhvata, manje specijalizacijâ. Etimološki posmatrano, teorija u svojoj osnovi sadrži riječ „theos”, što znači da bi teoretičar umjetnosti morao sve stvari posmatrati istinski teorijski, tj. sa visine, sveobuhvatno i u svojoj međuzavisnosti - smatra teoretičarka savremene umjetnosti mr
Nikolina Đurović.
Književnik i slikar
Todor Živaljević ne odvaja ova dva svijeta.
–Ovo dvojstvo, tačnije određenost prema slikarstvu i književnosti podsticali su moji profesori još u školskim danima. Do dan danas ideje koje su mi oni usadili pokušavam da realizujem. Ne vjerujem da će mnogo toga preteći, ali radim kao da će sve ostati. Ako i jedna jedina riječ ili slika ostane iza mene biću zadovoljan - pojašnjava Živaljević.
Mladi slikar i pjesnik
Marko Sandić vezu vizuelne umjetnosti i knjiženosti doživljava kao potrebu nastalu razvojem civilizacije.
–Od malih nogu slušajući priče, bajke, epske pjesme, a kasnije čitajući i sam sve to, u glavi sam stvarao slike i pravio vizuelne događaje koje sam počeo prenostiti prvo na papir, a kasnije i na platno. Kako je vrijeme prolazilo, izražavanje onoga što nosim u sebi i što predstavlja mene kao umjetnika, pored crteža, skulpture i slike proširilo se i na književnost, jer ono što se ne može prikazati kao fizička slika, svoj put je pronašlo u stihu, pjesmi, rečenici, priči... Na taj način sam uspio da prikažem veliki dio svog umjetničkog izražavanja, i da posmatraču i čitaocu dam dovoljno materijala i zagolicam njegovu maštu, uvedem ga u svijet slobodne misli i mašte - pojašnjava Sandić.
A.Ć.
Prodiranje u svijest–Odnos likovne umjetnosti i književnosti povezan je prvenstveno sa gledišta društvene funkcije umjetnosti i literature. U tom pogledu mislim prvenstveno na njihov angažovani karakter i ulogu u društvu. Cilj svake umjetnosti, pa tako likovne ili pisane zasnovan je na njihovoj funkciji da upute čitaoca ili posmatrača na poentu njihovog stvaralačkog čina, bilo da je to knjiga, slika, skulptura… Ako je pisac ili umjetnik sposoban da pomoću riječi ili likovnog umjetničkog materijala predstavi stvarnost ili svoj imaginarni svijet, jasna je i povezanost te dvije umjetnosti. Svaka na svoj način prodire u svjest posmatrača prenoseći mu poruku stvaraoca, koja u oba slučaja ima višestruku funkciju: poučnu, vaspitnu, humanističku ili služi čisto kao razonoda - pojašnjava, između ostalog, sociolog kulture mr
Senka Subotić.
)){kind=small}
