Početak i stvaralački put Milanke Aranitović Rakočević je bio jedinstven, neuobičajen i poseban. Ona je na specifican način izrastala i sazrijevala u neobičnu, po mnogo čemu posebnu književnicu i s pravom se može reći da je danas potpuno zrelo, do sada neobjavljivano, žensko književno pero u Crnoj Gori. U izbjegličkom kampu nakon pokreće i uređuje časopis za djecu i omladinu „Djetelina”, vodi novinarsku radionicu, kulturno-umjetničko društvo i biblioteku, pokreće mnoge humanitarne akcije pomoći djeci bez roditelja, piše izbjegličke i druge priče za „Dan” i „Reviju D”.
Prva je žena u Crnoj Gori koja je javno progovorila o nasilju i o toj temi napisala roman na osnovu koga je urađen dokumentarac i koji je na konkursu u Njemačkoj zauzeo drugo mjesto.
Kaže da nastoji da izrazi svoje misli čisto, jasno i koncizno koliko god je to moguće. Jednostavnost uopšte nije jednostavna, a jednostavan stil pisanja dobija svoju ljepotu od misli koje izražava, kaže ona. Onaj ko koristi „vještačka” sredstva pokazuje pomalo nedostatak ideja, smatra autorka.
Maglovitost izražavanja je uglavnom loš znak. Kada prave misli niču, one teže jasnoći izraza i brzo to i postižu, jer prava misao lako pronalazi odgovarajući izraz, još lakše tlo u kome se prima i postaje način života i razmišljanja, kaže naša sagovornica.
– U mojim romanima ja živim u trajnoj vezi i ljubavi sa sobom i sa svima kojima je, kao meni život čudesan dar, kojima je „nemoguće” mišljenje a ne činjenica, bezgraničan potencijal, pratilja vjere u čovjeka, u život. Mojim junacima je ljubav bijeg i lijek, potraga za identitetom, za dubinom bića – kaže ona.
Ističe spisateljica da piše knjige pune emocija koje se čitaocu uvlače u najtananije pore, kako tuga sa dostojanstvom, saosjećanje, ali i životne radosti.
– Moje knjige čitam sa čitaocima, jer pišem tako da ništa od sebe ne ostavljam sebi, sve što imam i nosim darujem napisanom – kaže Aranitović Rakočević.
Biti čitan pisac, što je san svakog pisca, nije ravan put, jer postoji milion krivina, svjetlosnih upozorenja, skretnica, uticaja raznih i svakako na tom putu stvaranja je lakše ukoliko se ima snažan motor koji se zove ljubav koja vodi i nosi kroz putovanje pisanja, kao uostalom i putovanje kroz bilo koje stvaranja, ističe ona.
Teme o kojima ja piše u svojim romanima su teške i bolne, ali njene rečenice porađaju nove svjetove, kaže ona i ističe da uživa u stvaralačkom postupku i uvjerenju da je sreća u pisanju, nadmetanju i igri riječima koje su gromoviti krik protiv svakog zla, nasilja, protiv rata i stradanja i kroz njih bol sa početka prerasta u terapiju i lijek a to čitaoci osjete.
– Poznato je da su dvije tabu teme ogoljene u mojim romanima - tema porodičnog nasilja i stradanje žene u logorima građanskog rata, žene bez nacije i vjere. Zaista sam ponosna na svoja djela, za koje kritičari kažu da su moje male „na Drini ćuprije” – kaže književnica.
Poslednji roman „Čovjek bez adrese” je meditativan, psihološki, roman istinske potrage za potvrdom da ljudsko tijelo doživljava ono u šta um vjeruje, za potvrdom da smo svi piloti malih svemira, svjetlosna i energetska bića, da ništa spoljašnje ne može ispuniti našu unutrašnju prazninu i da je istina na izvoru i dubinama.
– Ono što čini, rekla bih biblijske zapovijesti života su zahvalnost, oprost, ljubav i vjera...U sinergiji ovih snaga život je čarolija, bajkovita oaza a svaki čovjek jedan mali hram sa posebnom, svojom svjetlošću – zaključuje naša sagovornica.
S.Ć.

---

Zastupljeni u zbornicima pjesnika bivše Jugoslavije
Aranitović Rakočević je objavila tri zbirke poezije „Pjesme”, „April” i „Iskrale se ptice”, romane „Više od života”, „Kad zažmuriš niko te ne vidi”, „Pucaj, puče mi duša”, „Ne kradi mi sebe” i nedavno „Čovjek bez adrese”. Njena poezija je ušla u zbornike pjesnika bivše Jugoslavije, kao i mnoge zbornike u zemlji i inostranstvu. Prozno stvaralaštvo Milanke Aranitović Rakočević je našlo mjesto u monografiji „Minervinim tragom”. Dobitnica je međunarodne plakete i nekoliko drugih, ali ističe da je nagrada za pisca prije svega da ga nazivaju jednostavnim, pitkim, čitljivim, jer to znači da se on može prikazati takvim kakav je.