Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka Gojko Đogo je bio disident i protivnik komunističkog režima. „Vunena vremena” postala su njegova lična karta. Ovu zbirku pjesama objavio je krajem aprila 1981. godine, uništena je 25. maja, a autor je uhapšen 29. maja. ,,Slučaj Đogo” je potresao domaću i međunarodnu javnost. Sudnice, izdavačke kuće, književni kuloari i saloni postali su debatni klubovi, novinari su svojim tekstovima ispisivali optužnice i presude, a pisci i intelektualci stavljani pred izbor: prokletstvo istine ili blagodati konformizma subvencionisane književnosti i kulture. Tridesetak godina kasnije on je jedan od najznačajnijih i najpoznatijih savremenih srpskih pjesnika. U intervjuu za „Dan”, razgovaramo o tradiciji, potiranju srpskog jezika, o prozi i njegovoj poeziji.
– I u Srbiji i u Crnoj Gori, kao i na cijelom prostoru gdje se govori srpski jezik nema nekih osobitih novosti. Ukršta se nekoliko tradicija, ali je i dalje na vrhu ona naša književnost, poezija i proza, koja baštini narodnu tradiciju. To znači našu narodnu priču i bajku, kada je riječ o prozi, i našu narodnu poeziju kada je riječ o lirskoj poeziji, kaže Gojko Đogo.
● U savremenim školskim udžbenicima iz jezika i književnosti izbačena su bitna imena iz naše stare i klasične književnosti, zarad tananih bestselera i drugih sličnih ostvarenja moderne književnosti koja baštini nešto što nije naša tradicija.
– Naša kuća mora biti otvorena. Ona mora otvoriti i prozore i vrata prema drugim tradicijama i kulturama. Zapravo, kultura je jedno tijelo i mi bismo osiromašili vlastitu kuću ako bismo se na bilo koji način izolovali i zatvarali. Ali, to ne znači da treba ići u krajnosti i olako prihvatati ono što blješti jedan dan, jednu nedjelju ili nekoliko godina. Treba se ipak oslanjati na fundamentalne vrijednosti kulture kako zemalja koje nas okružuju, tako i Evrope, pa i čitavoga svijeta.
● Na koji način smatrate da bi se jezik mogao zaštititi u naletu sve agresivnije globalizacije?
– O globalizaciji se danas mnogo govori. Pored nekakvih pozitivnih postulata koje možemo očekivati, jer ideje struje, a duh se neprekidno obnavlja, postoji duboka strepnja da bi ugrozila manje kulture, manje narode i jezike, imajući u vidu njihovu brojnost. Oni osjećaju zebnju da bi zapravo to ogromno more moglo da ih potopi. Ta zebnja je sasvim opravdana. Ako se osvrnemo unazad u istoriju kulture, možemo se uvjeriti da je toga bilo i ranije, kao i to da je često, tamo gdje su pobjeđivali čizma i mač, nažalost, kultura ostajala u zapećku. Prisjetimo se samo kako su Rimljani poništili Etrurce koji su bili na većem stepenu kulturnog razvitka u tom vremenu, a danas o njima gotovo da ništa ne znamo. Mi moramo njegovati vlastite vrijednosti i uložiti znatno više napora da svijet upoznamo sa tim vrijednostima. Nažalost, na tome se danas vrlo malo radi, dok je najčešće opravdanje za tako nešto naše siromaštvo. Međutim, smatram da to nije presudan razlog. Prije svega osnovni krivac je kulturna politika.
● U javnosti ste poznati kao veliki pjesnik. Da li katkad zalutate u prozu i kako izgledaju ti ,,izleti”?
– Uglavnom pišem pjesme i najljepše se osjećam kada me neko tako prozove i tako pamti, mada pišem i eseje, a povremeno i neku vrstu članaka ili komentara, nazovite to kako hoćete. Objavio sam već tri, četiri knjige eseja u kojima se bavim suštinskim problemima umjetnosti, prije svega poezije, a tako i kulture.
● Da li imate nešto u pripremi sada, neki rukopis?
– Ove godine objavljen je poveliki izbor iz moje poezije, sa velikim predgovorom, gotovo cijelom knjigom, profesora Jovana Delića. Tamo se nalazi i jedan dio novih pjesama koje će se nadam se pojaviti tokom 2015. godine.
● Reklo bi se da danas ljudi slabo čitaju. Na koji način bi mlade ljude u obrazovnom sistemu mogli zainteresovati da se više okrenu knjizi?
– Postoji mnogo drugih sredstava komunikacije. Ako se ljudi na neki način upoznaju sa tekovinama kulture, prije svega tu mislim na medije, listove i časopise, televiziju, pa i najpoznatiji danas internet i društvene mreže i to je bolje, nego ništa. Ali, ja sam bio na Sajmu knjiga u Beogradu i kada mi postavite takvo pitanje ja bih morao odgovoriti odrično. Rekao bih da narod kupuje knjige i čita. Ulazeći na Sajam, u velikoj gužvi, ispred mene su išle dvije djevojčice, od deset-dvanaest godina, a jedna od njih kaže drugoj: ,,Meni je mama rekla da kupim jednu knjigu”. Dakle, koga sam god vidio da se vraća sa Sajma bio je sa knjigom u ruci, a kod mnogih su bile i pune kese. Ne vjerujem, kada ih već kupuju tako po malim cijenama, da te knjige bacaju. Ipak, one odlaze u neke kuće i ja vjerujem ako ne ova generacija, čitaće neko sjutra. Važno je da te knjige uđu u kuće. Smatram da ima mnogo različitih mamaca koje nudi parakultura i tako odvlači pažnju mladog svijeta. Tu će prije svega naša škola morati da preuzme tešku obavezu na svoja pleća, da pokušava da mijenja, odustajući po malo od onih tradicionalnih metoda poučavanja, u pokušaju da približi literaturu. Knjige nauke i znanja će naći svoj put, ali ovdje prije svega mislim na beletristiku, jer, razumije se, nju čitaju odabrani.
● Šta Vi čitate?
– Čitam uglavnom poeziju. Već sam u godinama kada strogo biram prozu koju ću čitati. Čitam nešto od ovih istorijskih knjiga, pogotovu što me privuče, a moram reći više stare istoričare nego nove. Razumije se poezija je nezaobilazna. Evo, sa sobom sam i u Podgoricu, u tašni, donio novu knjigu velikog poljskog pjesnika Adama Zagajevskoga.
● Koji pjesnik je najviše uticao na Vaš stvaralački rad?
– Nema pjesnika koga sam ja pročitao a da nije uticao na mene. Prosto se držim i uvijek sam tako mislio, da treba biti majstor svog znata i da mi moramo apsolvirati ono što su drugi majstori radili. Razumije se, ja sam studirao svjetsku književnost i već kao dijete u hercegovačkim školama i Gimnaziji u Stocu, opredijelio sam se za svjetsku književnost. Već tada sam pisao pjesme i čitao veliku literaturu i do dan-danas ostao vjeran tome. Čitam kako stare pjesnike iznova, tako i nove. Evo i Njegoša čijih smo dvjesta godina slavili tako reći do ovih dana. Uvijek kada ga čitam iznova, on je iznova i novi pjesnik i to možda kada su u pitanju ona djela na koja je manje obraćana pažnja, kao što je ,,Šćepan Mali”, djela koja su na neki način bila u onom drugom redu, kada je riječ o Njegošu.
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
,,Slučaj Đogo”
Suđenje Gojku Đogu pred Okružnim sudom u Beogradu, 1981. godine trajalo je pet dana. Đogo je osuđen na dvije godine zatvora za krivično djelo „neprijateljske propagande”, izvršeno „cijelom knjigom”, a posebno sa šest pjesama. Vrhovni sud Srbije preinačio je presudu, i za krivično djelo „povrede ugleda SFRJ”, izvršeno sa četiri pjesme, 16. februara 1982. godine, osudio autora na godinu dana zatvora. Savezni sud je 9. jula 1982. godine potvrdio kaznu. Na izdržavanje kazne, u Padinsku Skelu, Đogo je otišao 28. marta 1983. godine.
,,Kriv je što je u svojoj zbirci `Vunena vremena` zlonamjerno i neistinito prikazivao društvenopolitičke prilike u našoj zemlji”, stajalo je u tekstu presude, „na taj način što je, služeći se očiglednim aluzijama, na svojevrstan način iznio tvrdnju da u našoj zemlji nema slobode i demokratije, da je nastupilo beznađe i nerad, da naše društvo nema nikakve perspektive, da se naš sistem zasniva na strahovladi jedne ličnosti kojoj je sve podređeno, da niko ništa ne radi već se samo ta ličnost veliča, želeći pritom da omalovaži sva dostignuća naših naroda i narodnosti u poslijeratnoj socijalističkoj izgradnji, obezvrijedi tekovine naše revolucije i na najgrublji način vrijeđao vrijednosti i simbole našeg društva”.
Neko vrijeme donese i smeće
– Dopustite mi da se osvrnem na ono što se danas dešava u Crnoj Gori. Nekakve trećerazredne vrijednosti i neki gotovo surogati, da ne budem previše grub, nude se djeci ne samo u srednjim, nego čak i u osnovnim školama, gdje počinje prvo poimanje kulture i umjetnosti. Neko vrijeme zapravo donese sa sobom, pored onoga što su neke duhovne tekovine civilizacije, na žalost, i onaj teret, ono smeće civilizacije, koje ponajprije pritiska male. O moćnima ne treba mnogo da brinemo. Mi se moramo pričuvati jer mi nijesmo među onima koji mogu razmahnuti svoja krila ili veslima rastjerati mulj oko sebe – kazao je pjesnik Gojko Đogo.