Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
NAPAD NA CRKVU ODBRANA OD KOVERTE * „Koverta” nije otvorena, put ka Evropskoj uniji ostaje zatvoren * Opoziciono jedinstvo i sređen birački spisak mogu svrgnuti DPS * Političke barijere pale u vodu, Bukovicu sloga građana spasila * Ministar podnio ostavku, građani tijelima branili planine i rijeke * Zapad okreće leđa Đukanoviću * Brinućemo o SPC i Srbima ne narušavajući odnose s Crnom Gorom
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 31-12-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Abdurahman Kujević, muftija sandžački:
– Ne slažemo se sa ovakvim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori.

Vic Dana :)

Dolazi jedna gospođa sa sinom u policijsku stanicu i kaže:
– Želim da zaposlite mog sina, da bude policajac.
Pandur:
– Dobro gospođo, a što želite da bude policajac?
Gospođa:
– Zato što je jako glup.
Policajac:
–Ajde mi to dokažite.
Gospođa:
– Ajde sine idi dolje vidi jel mama tamo.
Dječak ode.
Policajac će na to:
– E stvarno je glup, mogao je pogledati kroz prozor.

Zaustavi policajac vozača:
-Smrdite na alkohol,jeste li pili?
-Jesam.
-Što ste pili?
-Piši graševinu,jer Šardone ionako nećeš znati napisati..

Pisao sam Deda Mrazu putem imejla…
Ja : „Dragi Deda Mraze za Novu godinu želim jednoroga !”
Deda odgovara: „Daj, budi realan !”
Ja : „Dobro, želim normalnu djevojku koja puno ne priča i koja će me voljeti i kad nemam para…”
Deda : „Koje boje hoćeš da bude jednorog ?”







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Ljudi i dogadjaji SUSRET SA POZNATIM DIPLOMATOM ŽIVADINOM JOVANOVIĆEM, BIVŠIM MINISTROM INOSTRANIH POSLOVA SRJ
Čovjek ne zna koliko je snažan dok ne dođe u situaciju koja iz njega izvlači sve skriveno
Živadin Jovanović, diplomata od ugleda Čovjek ne zna koliko je snažan dok ne dođe u situaciju koja iz njega izvlači sve skriveno Ja sam star i mnogo ljudi poznajem. Lično sam upoznao kraljicu Julijanu iz Holadnije, Bernara iz Belgije, Vili Branta kog sam čekao na Brionima kada je imao razgovor sa Titom. Dolazio je barkom. Upoznao sam i Nasera i Sadata. Po nekoliko dana sam boravio u Državnoj palati u Kairu. Upoznao sam Kastra. Prisustvovao sam susretu Tita i Niksona
Diplomata od ugleda, Živadin Jovanović, ministar inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije za vrijeme bombardovanja, bivši savjetnik u ambasadi u Najrobiju, bivši vicekonzul u Torontu i sadašnji predsjednik Beogradskog foruma za svijet ravnopravnih, za,,Dan“ govori o najzanimljivijim, ali i najtežim trenucima svoje diplomatske karijere.

Kako ste doživjeli period NATO bombardovanja?

-Bili su to najteži dani za srpski narod i sve građane Srbije. Svaki čovjek na državnoj funkciji osjećao je posebnu odgovornost. Ništa mi nije bilo teško, niti me je šta usporavalo. Svakog dana bila je masa obaveza: strani novinari, državnici, obavještajci, špijuni... Svakog dana od pet do 10 razgovora sa strancima. Ponosan sam na to kako je tad funkcionisala naša diplomatija. Nijesmo bili iznenađeni napadom. Spremali smo se. Imali smo ratni raspored i planove. Zgrada ministarstva je preseljena na nekoliko lokacija, a ja sam imao kabinet u jednom hotelu. Bila je tu i soba za komuniciranje sa ambasadama. Vrilo je kao u košnici, bez nervoze i povišenog glasa. Nevjerovatna patriotska, ne samo profesionalna odgovornost. Radilo se i danju i noću. Bez i jednog sata zastoja. Imali smo svu tehniku za odašiljanje, po šumama, na pokretnim kolima. Ona su stalno mijenjala lokaciju. Nikad se nijesu zaustavljala. To govori o ozbiljnosti državne organizacije. Uprkos tome, imali smo i u inostranstvu rezervne položaje za slučaj da nam se onespsobi ratna tehnika za komunikaciju sa ambasadama.

Šta upečatljivo pamtite?

-Dešavalo se da spavam samo par sati da bih odmorio. Jednom, samo što sam legao, javio mi se Vlajko Stojiljković i rekao da je bombardovana kineska ambasada. Spavao sam poluobučen tako da sam se obuo i pretrčao 200 metara gdje me je čekao džip. Vozio je preko 200 na sat preko Gazele za Novi Beograd. Stigli smo tamo pet minuta nakon eksplozije. Sve je bilo u plamenu. Dvoje kineskih diplomata je nosilo kineskog ambasadora kog su izvukli iz ruševina. Oni su se predamnom zaustavili i rekli mu da sam ministar. Ambasador nije bio pri svijesti. Samo je klimnuo glavom. Prišao mi je tad tim jedne američke TV, mislim SNN, i pitao me za mišljenje. Samo sam kratko rekao da je najvažnije spasiti ljude iz ruševina i okrenuo leđa. To su i objavili. Prenijela je i kineska TV. Nijesam želio ništa politički da kažem, jer u tom trenutku nije tome bilo mjesta. Naučio sam da čovjek ne zna ni koliko ima fizičke i intelektualne, profesionalne snage, dok ne dođe u situaciju koja iz njega izvlači ono što je negdje duboko u njemu bilo zapretano, čega nikad nije bio svjestan. Čovjek ne može da priča o nekoj vještini dok nije,,u sedlu“. Onda osjeti i pokaže da li je ili nije za taj posao. Bilo je mnogo teško, ali sam osjećao veliku odgovornost i čast.

Šta je bilo najvažnije kada je u pitanju predstavljanje imidža zemlje u tom trenutku?

-Mnogo važan segment diplomatije bio je komuniciranje sa Vašim kolegama iz inostranstva. Uvijek je bilo mnogo novinara koji su tražili da uđu u zemlju. Na dnevnoj osnovi sam istupao na TV, što za domaće, što za strane televizije Portugala, Brazila, SNN, BBC... Znalo se da govorim portugalski i eto odmah brazilske državne TV da im se direktno uključim u program. Jednom sam učestvovao na RAI kada je u studiju bio Berluskoni, tad običan političar, sa grupom Albanaca. Pitali su me zašto se ne predamo i što pružamo otpor. Ne znam da li me to on pitao ili neko do njega... Direktno uključivanje SNN-a sam prihvatio uz uslov da mi na početku petnaestominutnog intervjua daju pet minuta da kažem šta hoću, a onda oni da pitaju šta god žele. Ja njih ne vidim, oni mene vide, imam samo bubicu u uhu. Međutim, oni su gledaocima rekli kako je rat i kako me ne mogu čuti, tako da su na taj način pojeli svih mojih pet minuta. Bilo je raznih provokacija. Imam preko 1000 kucanih stranica svojih ratnih intervjua. Američke TV stanice uglavnom su uzimale intervjue na platou RTS-a, na terasi, pasareli. Oni su dio NATO aparata bili. Nikada ih nisam odbijao. Zadovoljan sam kako smo uspjeli da se predstavimo spoljašnjosti. Imao sam direktan intervju sa Lari Kingom. Oni nemaju motiv kao ja jer, ja dajem intervju sjedeći na pasareli i gledajući kako bombe padaju prema Novom Beogradu i dalje prema Novom Sadu. Moram da zadržim hladnokrvnost i koncentraciju. King mi kaže kako me uopšte ne razumije i kako,,nas 12 miliona mislimo da pobijedimo njih 700 miliona“. Ja mu kažem mi,,ovaj rat ne vodimo da pobijedimo, nego sebe da zaštitimo. Imate li vi razuma kad stojite iza ovakvog rata. Lari, ovdje ne odlučuje matematika, već,,srce u junaka““. Kasnije kada sam bio na Skupštini UN u Njujorku, u hotelu u kom sam odsjeo došao je šef američkog obezbjeđenja i rekao mi da jedna srpska porodica iz San Franciska želi da me vidi, da doručkuju sa mnom. Pristao sam. Muž, žena i dvije kćerke. Starija kćerka je vidjela u američkoj štampi da dolazim i željela je vidjeti ministra bombardovane zemlje koji je nadgovori Lari Kinga.

Kako ste kumunicirali sa Miloševićem?

-Tokom bombardovanja održavani su redovni sastanci ratnog rukovodstva. Prilikom jednog dogovorili smo metode i način sazivanja tih sasatnaka jer nema telefona, veza, radija ili bilo čega... Rat je. Zna se ko se kome javlja i saopšti samo,,12“, ili,,11“. To je vrijeme. A mjesto ja znam, odnosno redosled kako se mjesto mijenja za sastanke. Nepogrješivo je funkcionisalo sve vrijeme.

Toliko poznatih ličnosti svjetskog ranga ste upoznali... Ko je ostavio najveći utisak na Vas?

-Ima nekoliko takvih ličnosti. Ja sam star i mnogo ljudi poznajem. Lično sam upoznao kraljicu Julijanu iz Holadnije, Bernara iz Belgije, Vili Branta kog sam čekao na Brionima kada je imao razgovor sa Titom. Dolazio je barkom. Upoznao sam i Nasera i Sadata. Po nekoliko dana sam boravio u Državnoj palati u Kairu. Upoznao sam Kastra. Prisustvovao sam susretu Tita i Niksona.

Kakav je bio taj susret?

-Nikson je došao sa grdnim avionima! U jednom on, u drugom samo novinari, u trećem samo bezbijednost, u četvrtom automobil... Pripremao sam tu posjetu. Tito ga je čekao na aerodromu, pa su nastavili razgovor u Bijelom dvoru u salonu. Taj trosjed bio je ograđen svilenim bordo gajtanom na mesinganim stubovima, kako bi novinari bili odvojeni. Sve blješti. Da bi prekratili poziranje, jer ne mogu pričati, Nikson vadi tabakeru sa cigaretama, a Tito kaže da ne puši cigarete. Niksonu neprijatno što ga odbija i vraća tabakeru u džep. Malo kasnije, Tito vadi cigare i nudi Niksona. Nikson kaže da ne puši cigare, misleći da uzvraća Titu istom mjerom. A Tito mu kaže:,,Zašto ne uzmete, to su najbolje cigare na svijetu – kubanske!“ Bijeli dvor se prolamao od smijeha.

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ




Džogiranje u Central parku
-Jednom prilikom na Skupštini UN u Njujorku, imao sam 20 američkih policajaca u civilu koji su me pratili, u obezbjeđenju. Volio sam da džogiram ujutru. Saopštim šefu obezbjeđenja da hoću da trčim u sedam sati u Central parku. Prvog jutra pošlo jedno šest američkih pratilaca na rastojanju dvadesetak metara lijevo i desno od pravca po kom trčim. Imaju po 120 kilograma. Nakon trčanja koje su jedva izdržali, pitali su mog iz bezbjednosti:,,Da li ovaj Vaš ministar stalno ovako trči?“ Bezbjednjak je rekao:,,Ma to on tako samo za početak, inače mnogo duže trči“. Poslije su zbijali šale kako sam natjerao američke policajce da vježbaju i okanu se harvi sendviča i piletine.


Motor od „Stelta”
Susret sa Kastrom?

-Svi ti susreti, sve te večere, razbili su mi svako predubjeđenje. Teško da nešto ili neko može da me impresionira. Sedam sati sam bio na razgovoru kod Fidela Kastra 28. avgusta 2000. godine. Zapamtio sam datum jer je tad, na Veliku Gospojinu, blizu moga sela veliki vašar. Bila je večera sa Kastrom i on mi u jednom času kaže,,Druže ministre, što ne uzmete putera?“ Kažem:,,Komandante, nemam naviku da jedem puter“. A on meni:,,Ma ni ja, al mi to imamo za goste“. Bio je institucija. U najobičnijoj plavoj koverti sam mu poklonio komadić američkog nevidljivog aviona F117-a. Kastro gleda i ne zna šta je. Kada sam mu objasnio oduševio se. Nakon razgovora treba da mu se na rastanku uruči zvaničan poklon delegacije. Ponijeli vazu, kristalnu, veliku i dosta tešku, ali lijepo upakvanu. On uzima vazu posle sedam sati razgovora, jedva je podiže i pita:,,A jel vam ovo motor od Stelta?“ To su izvanredni doživljaji.

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Uslovi korišćenja

Svako neovlašćeno korišćenje sadržaja štampanog i on-line izdanja Dana kažnjivo je i vlasnik prava shodno Zakonu o autorskim i srodnim pravima ima pravo na zaštitu od istog, kao i na naknadu štete prouzrokovane takvim radnjama. Zabranjeno je svako objavljivanje, modifikovanje, kopiranje, štampanje, reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi način javno prikazivanje podataka, tekstova, fotografija i informacija iz naših izdanja, bez pisane saglasnosti Jumedia Mont doo.

MARKETING
loading...

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"