Kada u Podgorici kupite stan i za njega date svo svoje nasledstvo ili budućnost dižući kredit računate da ste dobili i parking mjesto, zelenilo, klupu, igralište, vrtić, školu, trotoar, put... To nažalost, nije tako. Ne samo da nema ovih takozvanih kapitalnih objekata poput vrtića i škole nego nemate ni „sitnice“ poput trotoara i parkinga. Kada imate mogućnost da kao arhitekta ili planer učestvujete u razvoju grada, onda svakako morate biti i vizionar- predvidjeti kako bi taj prostor mogao izgledati za pedeset, sto godina, ali i kako će se urbanističke postavke uklopiti u sadašnjost. Nije to nimalo lak zadatak. Definitivno u Podgorici postoje samo rijetki primjeri da infrastruktura prati i izgradnju kvartova. Problem je u podijeljenim interesima, privatnom i javnom, koji bi morali ići ruku pod ruku. Morali... ipak ne moraju.
Uprošteno to izgleda ovako - komunalije koje se plaćaju po kvadratu izgrađenog objekta idu u gradski budžet iz kojeg se finansira infrastruktura. Ukoliko se ona mora graditi preko privatne imovine obavezna je eksproprijacija. Sve definiše zakon, i lako je utvrditi ko jeste a ko nije ispunio obavezu. Ali, privatni interes je često stavljan ispred javnog pa sad trotoari, zbog skupe eksproprijacije, često nisu javne već privatne površine i dok građani misle da su oštećeni kad ih investitori pregrade, oni su ustvari nagrađeni time što im se ostavio koji metar za prolaz. Na takav problem ukazali su mještani Starog aerodroma i Konika. Uz zgradu u izgradnji na kraju Bulevara Pera Ćetkovića, kod montažnog kružnog toka ka Koniku, investitor je zbog radova ogradio dobar dio trotoara i samo mali dio ostavio za prolaz pješaka, što mještanima tog naselja zadaje muke. Majke jedva uspijevaju da prođu sa kolicima a kamo li još i da se susretnu sa nekim. I dok negoduju ne znaju da su „nagrađeni“ jer taj trotoar, vjerovali ili ne, prelazi preko privatne parcele pa je mogao biti potpuno zagrađen. Znači da je u pitanju dobra volja investitora da ih pusti da funkcionišu i koriste tu površinu kao pješačku stazu.
Je li to najočigledniji primjer kako smo razvijali grad, saobraćajno, urbanistički i svakako… da dočekamo da onaj ko ima novca kaže u jednom trenutku „to je moje”. Danas trotoar, sjutra ulica, prekosjutra ko zna…
Sličnih primjera po gradu ima još dosta, poput Jerevanske ulice, nove Dalmatinske, Slovačke ulice, rupe Bolići…
Da je u pitanju privatna parcela potvrdio je Miloš Novović, načelnik Komunalne inspekcije.
– U slučaju izgradnje stambenog objekta na Bulevaru Pera Ćetkovića, nije riječ o zauzimanju javne površine već je urbanistička parcela privatan posjed u vlasništvu investitora. Samim tim gradilišna ograda je postavljena u sklopu granica urbanističke parcele, na način da je dio iste investitor ostavio slobodnim za nesmetan prolaz pješaka. S obzirom da se radi o privatnom posjedu, dozvola nije izdata već se postavljanje građevinske ograde veže građevinskom dozvolom i rokom završetka radova, što je u ovom slučaju oktobar 2018. godine– kazao je Novović.
S.R.


Markuš: Mugošina urbanistička zaostavština

Iz ugla struke arhitekta Andrija Markuš ističe da je pogrešno stavljati privatni ispred javnog interesa jer, kako navodi između privatnog i javnog interesa odnosno vlasništva nema nikakve razlike, po zakonu su oni izjednačeni. Kako ističe, svaki javni interes je javni i na privatnom i na javnom.
– Prelaskom u višepartijski sitem, prestale su davno uzanse socijalističkog morala gdje sve što se radi u ime države je dozvoljeno. Privatni kapital je uvijek bio poželjan jer od toga država ima koristi i tu nema ništa sporno, ali je činjenica da društveni kapital nije zaštićen, i da se o njemu ne vodi računa kao
o privatnom kapitalu. Mišljenja sam da sve nepravilnosti sa kojima se danas susrećemo su karakteristika vremena iz vladavine Miomira Mugoše, koji su u vrijeme i kad nije bilo potrebe za gradnjom, oni nužne prostore između zgrada i ivičnog trotoara predavali privatnicima za njihove bašte, pri čemu su im davanjem trotoara ugrožavali saobraćaj. Sve se to radilo ne bilo kome, već svojim aktivistima i partijskim poklonicima. To je bilo pogrešno. Jer, ulica nije samo kolski saobraćaj nego je i trotoar i zeleni prostor. To su sve zone koje u slučaju panike i požara sve moraju biti slobodne, da funkcionišu a ne da su zauzete baštama lokala i slično. Ako je neko sračunao trotoar na tri metra, onda to sve mora biti slobodno, ne djelimično– priča Markuš.
Kako napominje, skoro je uvedena institucija glavnog gradskog i državnog arhitekte, za koje smatra da bi mogli „izvući situaciju”.
– Glavni gradski arhitekta bi ustvari bio glavni staratelj grada kome bi posao bio da koordinira društveni interes. Jer, ovakve i slične greške se prave upravo u nekoordinaciji. Kad se rade zgrade, često puta se ograđuje i društveno ne samo privatno i za to je potrebno tražiti odobrenje, jer skela kad se postavlja zauzme dobar dio trotoara, koji su ionako uski, pa se jedva bukvalno može proći tuda, ali im to društveni organ dozvoli. Dozvoli jer je interes grada da se napravi privatna zgrada od koje će država imati korist. Suština je samo da se ne krši zakon a po zakonu i kad postoji trotoar koji je u privatnom vlasništvu da kad krenu da grade zgradu dok se ne zavši mora ostati jedan dio trotoara ka ulici slobodan za prolaz. To je privremeno zauzimanje prostora da bi se zgrada napravila tako da su investitor i izvođač radova u tom slučaju najmanje krivi. Greške su se pravile mnogo prije njih– kazao je Markuš.