U srcu Katunske nahije, u Komanima, plemenu koga čine šest sela Ćafa, Baloči, Oraovica, Crvena Paprat, Milati i Dolovi imaju svu infrastrukturu za pristojan život, pa to i koriste. Ponosni su na tradiciju osmogodišnje škole „Boško Radulović” i čine sve da je sačuvaju, imaju dobru struju, vodu i puteve, a ističu da jedino što nemaju je prodavnica pa kad neko krene u grad pokupi porudžbine od komšija. Kažu i da su sela prosto živnula kad su dobili vodu prije pet, šest godina, te da su počeli da se vraćaju oni koji su tu ponikli, a primjetan je sve veći broj doseljenika koji kupuju placeve.
Iako u devetoj deceniji života Rajko Radulović ističe da ima istu volju i entuzijazam za životom i radom kao nekad i prisjetio se kako je i posle svog posla oko kuće, stoke i poljoprivrede uspio da zaradi i penziju.
– Nekad je u Komanima živjelo tri stotine domaćinstava sa više od stotinu đaka, a danas možda ima između 180 i 200 porodica. Nije ni to malo u odnosu na druga sela. Živjeli smo nekad od motike, sadili krompir, sijali kukuruz i pšenicu, tjerali drva na konja ili magarca ko je šta imao... i to ne odavde no pet kilometara još naprijed u zaseok Podi gdje smo odrasli. Tada nije bilo puteva osim kozjih staza, išlo se preko livada, brda, puteljcima i prečicama do grada. Tako sam i penziju zaradio. Radio sam u fabrici „Radoje Dakić” i svaki dan 20 kilometara prelazio pješke, u opancima. Nijesam kasnio, niti radne dane preskakao zbog kiše i vjetra, no put pod noge i da se radi, pa kad se vratiš kući samo se nastavi sa radom, nije se moglo ležati i sjedjeti. Ali smo tad svi imali radne navike, svak je mukom dolazio do kore hljeba, danas je to puno lakše i drugačije, a opet ne bih rekao da je to bolje za omladinu –iskren je Radulović.
Najteže im je kaže bilo bez vode.
– Vodu smo imali samo iz bistjerne, sami je napravimo međ kamenjem uz slivnik da bi se voda kupila na tom jednom mjestu pa sestra i majka uprte burilo i nose kilometrima, kao odavde do u Lješkopolje. Od kad sam rođen, 1930. godine, pamtim mnogo promjena, a opet takve teške stvari vas nauče životu. Posle smo se svi sa brda spustili malo niže i bliže gradu gdje imamo sve uslove za fin i pristojan život – ističe osamdesetosmogodišnji Rajko Radulović.
Po dobru za njihovo selo pominje bivšeg gradonačelnika Slavoljuba Stijepovića za vrijeme čijeg mandata su asfaltirani puteve kroz selo.
I bračni par Milanka i Simo Radulović su saglasni da nema života na selu bez rada.
– Ako ne radiš nema od čega da se živi. Malo bašta, vinograd, malo okućnice, sve to samo za nas. Uglavnom je bolje nego ranije. Nekad smo koru hljeba „vadili” iz zemlje, bio je to hljeb sa devet kora... ali se moralo i na zaradu u grad, da bi se penzija zaradila. Nekad su se svi bavili stočarstvom ili poljoprivredom. Držale su se ovce, krave, svi su imali konja. Sad rijetki istrajavaju u tom poslu. Danas je omladini milije da čisti hotel ili neku kafanu nego na selu da drži sto ovaca... Mijenjaju se vremena, sve je to normalno ali nije normalno da toliko omladine ne radi i da nema želju da radi - pričaju Radulovići.
Kažu da su sa vodovodom Komani dobili mnogo.
– Kad smo dobili vodu živnulo je selo. Doduše, treba sve to plaćati, tako da je malo i štedimo jer svi imamo bašte i vinograde koje bi valjalo nalivati ali se mora voditi računa o potrošnji. Jedino što nemamo je prodavnica. Premostimo se kada neko ide do grada, vodi djecu u vrtić ili školu, ili idu na posao pa naručimo. Bitno je da smo složni, jeste da svako ima svoju kapiju ali smo kao jedno– pričaju Radulovići.
Prisjetio se Simo Radulović i kako je pješačio do škole preko sedam kilometara u jednom pravcu, a da djeca danas ako nemaju prevoz neće ni da idu u školu.
– Imamo osmogodišnju školu koja je nekad brojala na stotine đaka, danas puno manje ali opet nam djeca imaju gdje ići. Čuvamo je kao suvo zlato iako bi nama recimo bilo bliže do Bloka pet ili Zabjela jer je do grada sedam kilometara, a do naše škole 10 kilometa. Ali eto, osjećaj je drugačiji kad znate da vam je dijete tu gdje i vi. Iz Lješanske nahije su dolazili da uče u našu školu, a bilo im je duplo duže, danas se sve radi samo da je bliže, a nije ni to uvijek dobar izbor. Treba čuvati neke dobre navike i sticati radne navike od malih nogu. Na tome svi treba da insistiraju – saglasni su Simo i Milanka Radulović.
S.R.

Prije dvije godine kupio kozu, sad ih ima sedam

Da kozarstvo može biti unosan posao svjedoči Vukašin Baro Radulović koji je slušajući poučnu priču o unuku i djedu odlučio da kupi sebi jednu kozom. Bilo je to, kako kaže prošle godine, a sad ih već ima sedam.
– Ima jedna priča kada unuk pita djeda da ga nauči kako da se obogati za kratko vrijeme. Djed ga je posavjetovao da kupi sedam koza i da ih drži sedam godina, da vodi računa da svu mušku jarad mijenja za žensku i da će za sedam godina imati stado od preko 15.000 koza. Zato sam počeo sa jednom, i računao od nje na dva jareta i tako dalje. Doduše, nije mi cilj da imam baš hiljade koza ali stare ljude treba slušati. Oni znaju bolje od nas, tako da ko hoće da radi uvijek može i ima šta – priča Radulović.
Ističe i da se u Komanima uvijek radilo, da nisu imali izbora kao danas te da kad se radne navike stvore, čojek više ne može da zamisli život u neradu.