U Zeti u poslednje vrijeme ispred velikog broja kuća i na placevima, postavljene su table na kojima piše da se prodaju. Građani smatraju da je u pitanju nemaština, ali i da to što više ne mogu da žive od poljoprivrede pa prodaju imanja. S obzirom na to da se Zeta ne može pohvaliti putevima, sva sela nemaju vodu, a o kanalizaciji i da ne govorimo, cijene kvadrata zemljišta su niske. Prljava industrija odnosno KAP je oborio cijenu placevima u Ljajkovićima, Mitrovićima, Cijevnoj te se tamo kvadrat cijeni od pet do deset eura. U Mojanovićima i Mahali je cijena nešto veća te se kvadrat nudi za sedam do 15 eura, dok je u Matagužima kvadrat sedam ili osam eura. U prodaji placeva i kuća prednjače Mojanovići.
Mještanin Mojanovića Budo Drakić kaže da su cijene placeva niske, ali da je muka na građane te su primorani da ga prodaju pošto zašto. Mada, kako on kaže, dosta placeva se prodaje jer vlasnici žive u inostranstvu i nemaju namjeru da se vraćaju.
– Ima dosta ljudi koji ne žive ovdje, a imaju imovinu pa je prodaju jer nemaju namjeru da se vraćaju ni oni ni djeca. Mada ima i onih koje je muka natjerala da prodaju nekretnine. Zećani se teško odlučuju na prodaju, ali narod je obespario pa moraju. Kod nas se placevi po kvadratu kreću od sedam do 15 eura, a prodaje se na svaku stranu. Ovo su niske cijene za Zetu, ali u pitanju je zakon tržišta i nemaština. Sve zavisi od potražnje i ponude. Kod nas su cijene niske, a u Podgorici cijene stanova rastu – ističe Drakić.
Definitivno su najniže cijene kvadrata u Ljajkovićima, Mitrovićima, Botunu, na Cijevnoj. Žitelji kažu da je to zbog toga što su u tom dijelu smješteni svi mogući zagađivači, a uskoro će dobiti i kolektor. Razlog je kažu i eksploatacija Morače pa imaju problem sa bunarima. Osim toga, oni smatraju i da se imovina prodaje zbog toga što se od poljoprivrede ne može živjeti.
– Nekada su te parcele bile pune voća i povrća. Danas to nije tako pa se one prodaju pošto zašto. Od poljoprivrede se više ne može živjeti. Zbog eksploatacije šljunka iz Morače imamo problem i sa bunarima. Nekada je pored moje stare kuće tekla Morača, sad je nema. Loš materijlni status natjerao je ljude da prodaju sve što imaju jer moraju od nečega živjeti. U svakom selu je tako. Ranije iako se prodavalo u Ljajkovićima čovjek je imao i po deset kupaca. Danas to nije tako, ali se doseljavaju sa svih strana. U moje selo kvadrat je od pet do deset eura. To je bagatela – kaže Veko Rašović, mještanin Ljajkovića.
U Matagužima je, što se tiče cijene, nešto bolja situacija.
– Građani sa sjevera Crne Gore se doseljavaju u Zetu. Zećani prodaju po bagatelnim cijenama placeve i tako se naseljava ova teritorija. Nas ovdje nemaština je natjerala da počnemo da prodajemo iako se teška srca odlučujemo na to. Građani sve teže žive, pa smo prinuđeni da prodajemo i bicikla i motore i kola i zemlju i kuće i sve. Nužda zakon mijenja. U Matagužima su se nekada mogli vidjeti samo kamioni sa namještajem jer su se ljudi kućili, a danas toga nema. Ljudi sve teže žive. Primaju penziju po 120 eura, pa su primorani da prodaju. U Ljajkovićima je kvadrat jeftiniji pa opet ne mogu da prodaju jer ljudi bježe iz toga sela zbog KAP-a. Mataguži su prostrano selo i prodaje se kvadrat nešto skuplje. Kod nas je cijena sedam, osam eura. Procvat je bio kad su stigli ljudi iz Vrake i onda se prodavalo, a sad da ga nude za tri eura neće niko da kupi – kaže Maco Grbavčević, stanovnik Mataguža.
A.D.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
