U kutku sela Dragije kod Gusinja ugnijezdilo se domaćinstvo stočara Amira Bekteševića, koji se bavi poljoprivredom. Uz stado naš domaćin prebrojava dane i godine. I ako je zakoračio u osamdesetu godinu života, još prati svoje stado i vodi računa o njegovom napasanju, ishrani, tenj da bude sve zdravo i na broju. Čini ga tužnim i zamišljenim jedino kad se vrati u vrijeme koga više nema, a u kom je, kaže, vrvilo sve od života, bilo se srećno i radosno. No, svjestan je da je to nepovratna prošlost.
Navikao je Amir na seljački život i poljoprivredu i stočarstvo. Upravo mu navika na takav način života pruža volju da istrajava, mada, kako kaže, to nije kal način egzistencije. Dok čobanuje, priča nam on, osjeća i neki poseban mir, jer kad je sa stadom sojeća se oslobođen onim svakodnevnim opterećenjima i brigom za egzistenciju. Taj način života mu briše sjećanje na mnoge nemile scene iz života.
Amir Bektašević ima stado ovaca od 15, 20 grla, zatim nekoliko koza i goveda. Smatra da je raj broj sasvim dovoljan da se čovjek ima ispunjen dan i da može solidno da živi. Još kad je godina laka kao ova, to je za stočara prava milina, kaže on.
– Nekad je život na selu, i pored napornog rada i svakodnevnih obaveza, bio veoma zanimljiv i ispunjen. Bilo se živahno, veselo i puno života... Ali, te zemlje i tih ljudi više nema – sjetno priča naš domaćin.
sastajali su se domaćini iz kraja, pričali jedni o drugima, svojim stadima i krdima, a predmet razgovora je bila i svakodnevica, dani ispunjeni radom...
– O svemu se pričalo... O dobrim domaćinima, bujicama ovaca i krdima goveda, šta je ko pokosio, zazimio od živog, spremio za zimnicu... Sad toga više nema. Priča se o nekim čudima od kojih bi se ljudi iz onog vremena stidjeli – navodi Bektašević.
Ima ovaj iskusni čivjek i poruku za današnje generacije... Svako treba da radi ono što zna i poznaje. Više raditi, a manje pametovati, biće bolji i njima i drugima, kaže on. Treba više solidarnosti, poštenja... Sela opustješe, kaže on, pa treba učiniti sve da se ljudi vrate.
– Svako treba da radi ono što umije i što mu je Bog udijelio, pa će bolje biti. Znam da se bavim poljoprivredom i stočarstvom i tu mi učitelj i posebna pamet ne trebaju, a o drugom neka pametuju oni što su za to plaćeni. Nekad se međusobno pomagalo, ljudi bi se okupljali i mobama bi se završavali radovi na njivi i livadi. A, sad ni njive ni livade! Evo, ovdje u ovom zaseoku je moje domaćinstvo, kao i sinovaca. Sve se otisnulo u svijet bijeli da lagodnije živi, a tamo ko ode povratka mu nema. Selo će morat da bude ono što je nekad bilo, i u njemu će moći opet dobro da se živji. Zato mu se treba vraćati, a neka se vraćaju oni što su iz njega otišli. Treba zaustaviti odlazak sa sela. Selo nas je iznjedrilo, odgajilo i održalo i ne treba mu okretati leđa –poručuje Bektešević.
N.V.
)){kind=small}
