Mještanima Tuzi koji se u najvećem broju bave i žive od poljoprivrede, ove godine ništa ne ide na ruku. Pored stalnog problema sa uvozom i plasiranjem proizvoda poljoprivrednici muku muče i sa nedostatkom radne snage zbog zatvaranja granica sa Albanijom odakle je dolazio najveći broj nadničara. Proizvođač Viktor Drešaj kaže da je da muku muče bez radne snage.
– Sada kada je špic sezone i kada imamo voće i povrće za branje koje je osjetljivo nemamo radnika. Sezona lubenice i krompira kod nas se sa julom završava, kasnije ostaje paprika. Nekoliko nadničara imamo među mještanima, i ono što je ostalo radnika iz Albanije dok granice nijesu bile zatvorene radi na građevini. Angažovana je cijela porodica od najmlađeg do najstarijeg člana. U ovom periodu pored porodice neophodna su mi još najmanje dva do tri radnika. Nadničare plaćamo od 25 do 40 eura, plus obrok, tako da je cijena skočila ove godine skoro duplo, ali smo mi primorani da plaćamo toliko – ističe Drešaj.
On kaže da poljoprivrednici imaju malo pomoći od države.
– Ako država subvencionira mala i srednja preduzeća zbog čega ne bi pomagala i poljoprivrednike, za sve se ima para samo za nas nema. Mi počinjemo od novembra da se spremamo za sezonu, recimo treba obezbijediti grijanje za sjeme da bi niklo, pa sve ostalo. Sada prodajem gajbu od 10 kilograma krastavca od 0,80 do euro i gdje je tu zarada. Država u avgustu daje 180 eura za hektar krompira, a to je ništa. Dovoljno je samo da nam obezbijede da taj krompir prodamo ili izvezemo, pa ne moraju da nam daju tu subvenciju – poručuje Drešaj.
Sa nedostatkom radne snage bori se i David Camaj koji je usadio veliku količinu povrća.
– Ove godine nam ništa ne ide na ruku, prvo smo bili zatvoreni zbog epidemije, a dio moje porodice je bio inficiran virusom. Usadio sam 25 rala krompira, 35 rala lubenice, pipuna 10, paprike pet i četiri rala tikvice. Sada su svi ti proizvodi stigli za prodaju, a zbog nedostatka radne snage dosta povrća trune, jer u nedostatku radne snage ne možemo sve da postignemo. Cijela porodica je angažovana od najmlađeg bratanca koji ima osam godina pa do majke od 65 godina. Trenutno je najveći posao trebalo bi mi dnevno od 10 do 15 radnika. Granice sa Albanijom su zatvorene, do radne snage je teško doći, jer je špic sezone i svima su radnici potrebni. Pored njihovog nedostatka cijena dnevnice je skoro duplo porasla i kreće se od 35 do 60 eura po raniku. Inače, proizvode uspijevam da plasiram jednom trgovačkom lancu – istakao je Camaj.
U centru Tuzi, gdje se uglavnom okupljaju nadničari iz Albanije zatekli smo Joza Đonovića iz Skadra koji kaže da je malo radnika ostalo prije zatvaranja granica.
– Ostao je veliki broj ljudi koji rade ovdje u Albaniji, posao im je neophodan ali su granice zatvorene zbog epidemije. A opet ovamo je ljudima neophodna radna snaga, to je veliki problem. Radim na građevini, ali poslednjih dana posla ima malo. Dnevnica za fizikalca je od 25 eura do 40 eura – ističe Đonović.
Njegov zemljak Martin Tavasja koji je ostao u Crnoj Gori prije zatvaranja granica, takođe radi na građevini, kaže da posla ima malo. On ističe da se dnevnica kreće oko 40 eura, te da hranu sam mora da obezbijedi.
D.Lj.-M.D.S.

---