Poslednja odluka Vlade – da opozove ambasadora u Njemačkoj Ranka Vujačića, majstora Velike masonske lože Srbije, na čiji rad je bilo više pritužbi – ponovo je aktuelizovala pitanje rada crnogorske diplomatske mreže, koja je decenijama opterećena imenovanjem kontroverznih kadrova i aktera brojnih (čak i mafijaških) afera. Jedan od poslednjih primjera je i odluka Vlade da za ambasadora u Italiji imenuje Sanju Vlahović, uprkos njenoj umiješanosti u aferu „Plagijat”, što je dodatno ogolilo praksu čelnika resora za spoljne poslove. Ni kadrovske promjene u Ministarstvu vanjskih poslova (MVP), nakon formiranja nove vlade 2016. godine, s aspekta profesionalizacije diplomatske mreže nijesu donijele ništa novo.
Programski direktor Građanske alijanse Boris Raonić naglašava da Crna Gora u poslednje tri decenije ne shvata koliku korist mogu da stvore sposobne diplomate, već se uzda u lobiste i direktne kontakte lidera.
– Zbog toga smo diplomatiju previše opteretili kadrovima kojima je to svojevrsna nagrada za minuli rad, što je rezultiralo ogromnim brojem nesposobnih i nekompetentnih pojedinaca. Imenovanja poput Miodraga Vlahovića govore da je problem eskalirao i čudi da opozicija ne želi da se bavi ovim dijelom političkog života jer ovdje se međunarodna zajednica neće miješati i tražiti poboljšanje stanja – ocjenjuje Raonić.
On navodi da je od društva u kome se dijalog ne podrazumijeva i nije kontinuiran, već se on traži kad su ozbiljne krize, u kome je građanska hrabrost incident a javno mnjenje skoro da ne postoji, teško očekivati brz proces evropskih integracija.
Brojni političari i mediji decenijama kritikuju rad crnogorske diplomatske mreže, ali nije bilo pomaka. Ni zakonska rješenja o obaveznoj kvoti za imenovanje karijernih diplomata nijesu popravila stanje.
Komentarišući činjenicu da Ministarstvo vanjskih poslova nije ispoštovalo obaveze da kvote za karijere diplomate budu dominantne, analitičar Božidar Čolaković kazao je da se u domaćoj javnosti diplomatija doživljava kao zabran vladajućih partija. On navodi da nije jednom bilo kontroverznih rješenja po pitanju izbora ambasadora.
– Stiče se utisak da su pojedina kadrovska rješenja iz bliže i dalje prošlosti posledica isključivo partijske volje i kombinatorike, koja je usmjeravana partijskom logikom i interesom dovoljno jak argument za izbor nalazi ili u upitnim odlukama organa koji su se bavili djelovanjem budućih ambasadora, kao u slučaju plagijata ili zanemarivanja postojanja dokaza u poslovima sa kojima su povezani – navodi Čolaković.
On kaže da je svojevremeno ljubljansko „Delo” problematizovalo odluku svog MIP-a da se saglasi sa prijemom čovjeka poznatog po šamaranju novinara i umiješanog u korupcionaške afere. Čolaković napominje da depolitizacija i profesionalizacija diplomatsko-konzularne službe moraju biti imperativi ako se na izazove novog vremena želi odgovoriti na adekvatan način.
– Drugačiji pristup znači put do anahronizma. Jedan bivši ministar inostranih poslova svojevremeno je primijetio da je formiranje javno odgovorne i kompetente vlasti na konačno demokratskim izborima jedina šansa za stvaranje profesionalne diplomatije. Ukoliko taj stav proširimo na profesionalizam u svim drugim oblastima, potreba za rješavanje duboke krize u kojoj se nalazi država je očigledna – rekao je Čolaković.
M.V.


Među diplomatama šverceri i perači para

Medijske stupce u zemlji i regionu odavno pune vijesti o skandalima crnogorskih diplomata. Počelo je još 90-ih godina, kada je Crna Gora, tada još dio SRJ, krenula da stvara autonomnu diplomatsku mrežu. Šefica konzulata u Milanu Dušanka Pešić Jeknić godinama je na spisku okrivljenih u Italiji u aferi šverca cigareta preko Jadrana. Na tom spisku jedno vrijeme je bio i Branko Perović, koji je zbog sukoba sa Milanom Roćenom 2008. godine povučen sa mjesta ambasadora u Ljubljani. Ali kasnije je postao ambasador u Kini.
U poslednje vrijeme zanimljiv je i slučaj savjetnika u ambasadi u Briselu Predraga Stamatovića, osumnjičenog u milionskoj aferi „Primorka”, kao i konzula Željka Stamatovića, koga je tužilaštvo teretilo da je mimo propisa izdavao vize za ulazak u Crnu Goru.
Ambasador u SAD je Nebojša Kaluđerović, koji je dok je Slobodan Milošević bio na čelu SRJ, i u vrijeme sumnjivih poslova sa oružjem, bio šef predstavništva firme Jugoimport SDPR u Moskvi.
Bivši ambasador u Njemačkoj Vera Joličić Kuliš je, po dokumentaciji Ministarstva spoljnih poslova, u jednom baru u Parizu 26. oktobra 2011. godine potrošila 391 euro, a u pitanju je bilo „službeno putovanje”.
Zanimljivo je da je ambasador u Italiji jedno vrijeme bio i Vojin Vlahović, poslovni partner Palestinca Mohameda Rašida u panamskoj firmi MonteMena. Rašid je osuđen na kaznu zatvora zbog korupcije u matičnoj državi. Crnogorski diplomatski predstavnik u UAE sada je Darko Uskoković, jedan od aktera afere „Telekom”.
Prošle godine je objavljeno da je počasni konzul Crne Gore u Holandiji Ben Vos uhapšen pod sumnjom da je prao novac i utajio porez u vrijednosti od pet miliona eura. Konzul Crne Gore u Napulju je, inače, advokat Gala Trinker, pravni zastupnik Stanka Subotića, prijatelja šefa DPS-a Mila Đukanovića, na suđenju za šverc duvana u Italiji.
Napomenimo da je prije nekoliko godina predstavnik diplomatsko-konzularnog predstavništva Crne Gore u Argentini, koje je nadležno za Brazil, Miljan Mugoša, sa par saradnika iz Crne Gore, napadnut u Rio de Žaneiru, u blizini aerodroma, kada je više napadača pod oružjem njima otelo njihove lične stvari i zvanični automobil. Miljan Mugoša, kao i njegov otac Miomir Mugoša, koji je bio ambasador u Sloveniji i akter je brojnih afera, napali su 2009. godine novinarsku ekipu „Vijesti” u Podgorici.
Ambasador Crne Gore u Švajcarskoj Damir Grbović vodi se kao aktivni preduzetnik, što je nespojivo sa njegovom diplomatskom funkcijom.