Na jučerašnji dan prije 31 godinu održan je čuveni „miting solidarnosti” u Podgorici, koji je otvorio put da Milo Đukanović preuzme vlast, uspostavi autokratiju i kasnije izbjegne odgovornost za dešavanja u zemlji i regionu u poslednjoj deceniji 20. vijeka. Veliki „miting solidarnosti” održan je u tadašnjem Titogradu 20. avgusta 1988. godine. Bio je to početak „antibirokratske revolucije”, tokom koje je, nakon četiri-pet mjeseci trajanja protesta, smijenjeno dotadašnje rukovodstvo, a utrt put ondašnjem komunističkom omladinskom funkcioneru Milu Đukanoviću da se dočepa vlasti u Crnoj Gori. Iako je to bio konkretan uvod u krvavi raspad Jugoslavije, a Đukanović otvoreno podržao takvu politiku, njemu tribunal koji se bavio ratnim zločinima u nekadašnjoj SFRJ nikada nije sudio. Mitinzi solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu održani su ne samo u Titogradu, već i u Nikšiću i na Cetinju. Tačno 20. avgusta 1988. godine u Titograd je stiglo na hiljade Srba i Crnogorca sa Kosova koje su predvodili, između ostalih, Miroslav Šolević, Kosta Bulatović i Batrić Jovanović.

Potom je na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića održan veliki miting, sa koga je u bitnom poručeno „život damo, Kosovo ne damo”. Zahtijevano je da se što prije spriječi destruktivno djelovanje albanskih nacionalista i separatista. Nakon niza mitinga, koji su krenuli nakon avgustovskog u Titotradu, staro crnogorsko rukovodstvo sa scene je otišlo u januaru 1989.godine. Đukanović je premijer postao dvije godine kasnije i konce vlasti u Crnoj Gori nije ispustio do današnjeg dana. Time je Đukanović ubjedljivo najdugovječniji vladar u Evropi.

Sjeća se funkcioner DNP-a Zoran Lakušić kako su se iz sjenke na mintizima u Titogradu, organizovanih povodom radničkog nezadovoljstva, uključile i sadašnje režimlije, koje su iskoristile nezadovoljstvo naroda i dočepali se vlasti sa ulice.

– Umjesto demokratije dobili smo diktaturu, umjesto slobode ropstvo, umjesto boljeg života siromaštvo. Danas su u Crnoj Gori isti mehanizmi vladanja kao i u doba komunističke vladavine, pod čijom smo kontrolom svi u Crnoj Gori, tj. pod kontrolom Mila Đukanovića. Vođe AB revolucije su nam uništile mladost i budućnost, jer nam je danas svima ekonomski mnogo gore nego prije antibirokratske revolucije – kaže Lakušić.

Ističe i da je sve ostalo isto, umjesto Titu, danas se kliče Milu.

– I dalje vlada jedna partija i totalitarizam, s tim da danas više nema industrije, nema radničke klase, nema se povjerenja u pravosuđe, policiju i tužilaštvo. I poražavajuća je činjenica da građani Crne Gore vlast ne umiju da mijenjaju demokratskim putem na izborima, već ulicom. Vrijeme je dalo za pravo da se ovaj totalitaristički režim može smijeniti samo na protestima. Ulica ga je dovela i ona ga jedino može i smijeniti – jasan je Lakušić.

Ne krije i da narod nije izvukao pouku iz perioda komunističkog vladanja da su institucije slabe ako se dugo vlada, jer i poslije više decenija Crna Gora nije usvojila princip smjenjivosti vlasti na izborima

– Danas kao i 1988. godine narod je na ulici, protestima traže smjenu korumpiranog režima, bolji život, borbu protiv organizovanog kriminala i pljačke Crne Gore, prve demokratske i slobodne izbore. Uočljivo je da i jedni i drugi protesti imaju dosta sličnosti, jer se faktički ništa nije promijenilo od antibirokratske revolucije u načinu vladanja. Krajem osamdesetih godina Svetozar Marović se suprostavio komunističkoj vlast tražeći, putem proglasa „Prestanite sa izbornim prevarama”, demokratske izbore, i danas građani na podgoričkim ulicama traže isto – zaključio je Lakušić.

Studentski aktivista Vuk Vujisić kaže za naš list da se od devedesetih godina pa do danas mnogo toga mijenjalo, a AB revolucija – u kojoj su „mladi i perspektivni” protestima preuzeli rukovođenje državom od tadašnjeg komunističkog rukovodstva – označavala je kraj jednog sistema vrijednosti. Kako je rekao, počinju ratovi čiji su najveći zagovornici bili upravo ti mladi ljudi koji su politikanskim metodama pravili više zaokreta sa ciljem da se što duže zadrže na vlasti.

– Sve ovo vrijeme, kako tad – tako i sad, vođena je samo jedna politika – politika privatnih džepova u kojoj su uvijek pronalazili načine da iz državnog prebacaju u privatni. Postoji podjela na one koji imaju milione, tatine sinove koji ne moraju da brinu za budućnost u Crnoj Gori, i one čiji se roditelji nisu „snašli” u procesu tranzicije. Da li će napokon građani shvatiti, ali i oni „mladi” ljudi koji se polako primiču 60. godini života a 30. godini vladavine, da ako ubrzo ne promijenimo ekonomsku politiku i ophođenje prema mladim ljudima Crna Gora neće biti ista i da će njena budućnost otići? Da li će ti „mladi, a danas stari” napokon učiniti nešto po čemu će ih pamtiti ili će nastaviti da vode politiku koja sve brže tjera mladost iz Crne Gore – zaključio je Vujisić.

M.V.-S.R.

---

Lideri da prihvate odgovornost
Vuk Vujisić je rekao da crnogorski vlastodršci ne treba da guše mladost, te da se polako pripremaju za penziju prepuštajući rukovodstvo mlađima i inovativnijima koji stvarno vole Crnu Goru i od nje žele da stvore državu socijalne pravde.

– Državu u kojoj neće biti samo stanova za funkcionere partija, već za sve mlade ljude koji žele da osnuju porodicu i da se osamostale. Na njima je koliko je i na nama da li će na kraju biti upamćeni kao tridesetogodišnji lideri – za neke uzurpatori koji su otjerali mladost Crne Gore i koji će neslavno završiti – ili ljudi koji su se na kraju mirno povukli i podržali progresivne ideje prihvatajući odgovornost za prethodno činjenje i nečinjenje. Vjerovatno je naivno i razmišljati o tome, ali i poslije tranzicije slijedi tranzicija i tako kroz istoriju. Promjene su neminovne, pitanje je samo kada će doći i na koji način će doći. Vrijeme je za progresivne ideje koje će graditi društvo, a potrošene odnijeti u zaborav i prošlost – kaže Vujisić.



”menie obщie vы možete pomu prokumeni povitь u ih proku ispo prolnitektы, ra blavam tersiĐŞedыvatelь udeĐšsu v kontigu, rukie te sroln