Poštovani čitaoci,
Koliko sam se puta latila pera i isto toliko puta ga ostavila, preciznije odustala, jer nisam htjela i ne želim da svoj život (posebno ne život moje porodice) iznosim pred oči javnosti.
Kao što znate, imala sam priliku za to i imam je svakog dana.
Vodim računa da se ne pređe granica dobrog ukusa. Da ne ulazim u vaše domove sa svojom pričom, poštujući svakog od vas ponaosob, znajući da i vi imate svoje probleme, svoje živote i da ste vrlo često siti i svojih problema, pa vam nije potrebno da svakodnevno slušate i tuđe.
Obraćala sam vam se jednom godišnje, ili čak jednom u dvije-tri godine, upravo da ne zloupotrijebim, da ne opteretim, da kažem nešto onda kad neke stvari zaista moraju biti izgovorene. Ne smiju ostati nedorečene. Ovo moje obraćanje je toliko vezano za kompletno stanje u državi.
Za ovo beznađe u koje smo stavljeni, neki zasluženo, mnogi nezasluženo. Ali život ne pita. Samo uzima i ponekad daje. Ne meni. Svima nama!
Nakupi se toliko toga da ne znate šta prije da kažete, pa se od siline emocija zaustavite. Podignete ručnu! Podignete glavu i nastavite dalje!
Ali, ukus ogorčenosti ostaje, usled nedorečenosti.
Svakoga dana okidača je puno. Ponavljam, da sam pisala o svemu, to ne bi stalo ni u jednu dobru ediciju. Tako se i sada po ko zna koji put desio okidač koji vam zaustavi disanje, volju za životom, ne da vam da nastavite da živite jer ne možete preći baš preko svega. I to govori o svima nama!
Znati kad treba ćutati a kad nešto reći stvar je ne samo vaše intelektualne sposobnosti, već i kulture i vaspitanja.
Politička situacija u zemlji, koja je već odavno samo dno civilizacijskog postojanja, nijednom građaninu odgovornom za život svoje porodice ne ostavlja prostora za ravnodušnost. Pa eto ni meni!
Životne okolnosti su mi nametnule istančan osjećaj za prepoznavanje stvari brže nego drugima. Dobitak vizije, da ste uvijek bar korak ispred vremena. Da umijem da predvidim, procijenim, pročitam između redova.
I baš u trenucima kad cijelu sebe dajem da svojim novinarima predočim da se moraju pridržavati pravila struke, novinarskog etičkog kodeksa, da je riječ toliko važna, da siječe gore nego mač, da se koriste samo i isključivo činjenicama protiv kojih nema argumenata, da poštuju drugu stranu, što zahtijeva ne samo novinarsko znanje, već i prije i iznad svega ljudskost, da ne izvrću, ne dodaju, ne oduzimaju, da ne budu marionete u rukama političkih manipulatora, već da imaju svoj stav, svoje mišljenje, da ne misle glavama drugih koji serviraju vrlo vješto prikrivene političke manipulacije zarad sopstvenog marketinga i ličnih promocija. Posebnu pažnju na to moraju obratiti u predizbornoj kampanji, kada pravila ne postoje! A ni granice!
Životna deviza koju sam uvijek poštovala je: „Ne čini drugom ono što ne želiš da drugi čini tebi!“ Ponavljam, činjenice su ono o čemu je svaki novinar dužan da vodi računa. Izokrenuta riječ, smisao, davanje konotacije koju novinar želi senzacionalno saopštiti nije novinarstvo. To je neko drugo zanimanje. Ispade ovo sve velika filozofija. Naprotiv! Postoji kodeks novinara sa jedanaest principa koje morate ispoštovati, i to je sve. Jedno od tih načela glasi: „Za novinara/novinarku su činjenice neprikosnovene, a njegova/njena obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogući njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu.“
Novinarska profesija je, kao i svaka druga profesija, časna kad je časno radite. Prije svega znaveno, ali nikada bez dostojanstva i ljudske dimenzije.
Upravo se tada dešava povod mog obraćanja vama.
Četvrtog februara dobijam poruku čiju sadržinu vam zajedno s mojim odgovorom prikazujem integralno.
Svjesna da će po ko zna koji put moje ime i ime moga supruga biti zloupotrijebljeno u svim predizbornim trkama u Crnoj Gori, od strane svih aktera, na najbesprizorniji način, i te kako sam vodila računa o svakoj napisanoj riječi.
Ispod je prepiska sa gospodinom Samirom Kajoševićem, novinarom BIRN-a.
Zbog specifičnih dešavanja unutar redakcije „Dana”, svjesna u kojem pravcu ide pitanje, a uoči nikšićkih izbora, veoma jasno, kratko i precizno, prosleđujem odgovor. Upitana da li se moja izjava može koristiti za objavljivanje odgovaram: „Naravno.” Naravno, znala sam i kako će biti interpretirana!
Poštovani gospodine Kajoševiću,
Ne poznajem Vas lično i samim tim ništa lično i ne mogu imati protiv Vas. Da li ste svjesni šta ste uradili? Meni, prije svega! Mom suprugu, koji je mrtav već gotovo 17 godina? Da li ste svjesni da ste sitno i maliciozno, tempirano i pokvareno prenijeli moju izjavu? Otkud vam pravo? Ako ne novinarsko, otkud Vam ljudsko pravo?
Ako je plod Vaše nestručnosti, neznavenosti (u šta potpuno sumnjam, ipak ste Vi novinar Balkanske istraživačke reporterske mreže), onda Vi više ne treba da budete novinar. Ako je, kao što jeste, Vaša namjera potaknuta Vašim nalogodavcima, koji očito ništa nisu shvatili, SRAM VAS BILO!
Tek tada ne možete biti novinar! Ovo novinari ne smiju da rade. Pa ipak rade!
Na sajtu BIRN-a objavili ste moju izjavu na sledeći način:
PODGORICA, 18.2.2021. – Nakon gotovo 17 godina od ubistva urednika „Dana“ Duška Jovanovića, porodica vrši pritisak na novu Vladu Crne Gore da ponovo otvori policijsku istragu.
„Moj pravni tim trenutno radi na upućivanju pitanja novoj Vladi u Crnoj Gori, koja je tokom predizborne kampanje obećala da će rasvijetliti atentat na Duška Jovanovića”, rekla je udovica Duška Jovanovića i suvlasnica „Dana”.
U prvoj rečenici kažete da porodica Jovanović vrši P R I T I S A K na Vladu Crne Gore da ponovo pokrene istragu! PRITISAK? VLADU?
Pročitaje ponovo moju izjavu. Ja vršim pritisak? Na VLADU!? Sve što je trebalo da uradite profesionalno i korektno jeste da integralno prenesete moju izjavu.
Ja tražim da aktuelna VLAST ODRŽI OBEĆANjE!
Nisam ja, gospodine Kajoševiću, političarka. Ne miješajte lično i profesionalno. Ja tražim samo ono što mi pripada. Po zakonu! I ne tražim od Vlade već od Vlasti. Kompletne! Ne izvrćite, ne spinujte, ne zloupotrebljavajte tragediju moje porodice za političke poene onih koji su Vas natjerali da moju izjavu preokrenete kako Vama ili njima odgovara! Bilo je potrebno, ako Vas je to zaista zanimalo, kao što nije, da moju izjavu prenesete integralno!
Ispoštujte žrtvu i tragediju jedne porodice. I OSTAVITE JE NA MIRU!
OSTAVITE MOG SUPRUGA DA POČIVA! A MENE PODRŽITE DA SE BORIM ZA ONO ŠTO MI PRIPADA. Bez političke konotacije! DOSTA VIŠE! Ostavite me na miru! U PROTIVNOM, NEĆU NI JA VAS!

---