Devedesetpetogodišnji mještanin Bonića Ivo Bauk i njegova 88-godišnja supruga Joke već 37 godina na svom imanju njeguju veliki voćnjak agruma, u čijim plodovima danas uživaju i njihovi potomci. Voćnjak se prostire na dvije hiljade kvadrata, broji 130 stabala, od čega je 80 mandarina, a ostalo su narandže „vašingtonke”, rane i kasne, i „talijanke”. Limun je još zelen, kao i po neki grejpfrut, a tu su i narovi, uglavnom ubrani. Ivo i Joke uberu po neku gajbu voća, pa prodaju u svom dvorištu. Ostalo voće pada na travu, truli, jer u Crnoj Gori nema sigurnog plasmana, to jest organizovanog otkupa
-Dođe po koji kupac. Šteta što nema organizovanog otkupa, pa mandarine propadaju. Kad bi bilo otkupa bili bismo više motivisani za proizvodnju. Do `90. samo je „Primorka” otkupljivala narandže i mandarine. U najboljim godinama ubirali smo do tri tone mandarina. Ova sezona je bila nikakva. Mandarine nisu rodile kako sam očekivao, ni četvrtinu kako je bilo ranijih godina. Đavo donese neku mušicu i, evo, dvije, tri godine, sve od nje propada - požalio se Ivo Bauk u razgovoru za „Dan”.
Naš domaćin bavio se trgovinom niz godina, a prije 37 godina pošao u zasluženu penziju. Ovaj vrsni poljoprivrednik se podsjeća kako je `50. godina prošlog vijeka njegovo gazdinstvo snabdijevalo povrćem četiri odmarališta u Budvi. Tada su proizvodili po 2.000 strukova pamidora, 4.000 stabljika kupusa, 6.000 kućišta krompira, a podrazumijevala se i paprika, balancani (plavi patlidžan), luk... Tada se, podsjetio je Ivo Bauk, automobilima prevozila roba od njegove bašte u lastvi do odredišta. Po preseljenju Boniće, to jest Tivat, gdje su mu već živjela dva brata, prvo je zasadio breskve, pa vinograd. Uoči oblaska u penziju zamijenio je breskve agrumima.
- Poljoprivreda mi je ležala na srce vazda, tako smo načelnik Jovan Radunović i Radivoje Raičević, nekadašnji zamjenik ministra trgovine, na golu poljanu osnovali svinjogojsku stanicu u Lastvi Grbaljskoj. Imali smo četiri hiljade grla. Žao mi je što danas u Crnoj Gori nema takvih projekata. Sramota je to. Tri mesara iz Cetinja i Kotora, radili su radili u stanici, a imali smo još dosta radnika. Vodio sam stanicu pet godina, pa kad mi je bilo dodijalo, jer teško je sa našim narodom) prešao sam u Tivat – podsjeća se Ivo Bauk.
Pored voćnjaka i Joke imaju plastenik od 400 kvadrata. Sad je bez plastičnog pokrivača, ali, prisjetio se Ivo, u njemu su nicali bez problema i bob i luk.
Nije krio ponos na sinove naš domaćin. Kaže, ima ko da ga zamijeni. Ima petoro unučadi i četvoro praunučadi.
- Stariji sin Gojko je završio srednju poljoprivrednu školu. On me zamijenio, nastavio je da se bavi poljoprivredom, a ja mu sada samo pomalo pomažem – zadovoljno je zaključio Tivćanin Ivo Bauk, koji je cio život posvetio poljoprivredi.
M.D.POPOVIĆ


Plastenik fabrika hrane

Prisjetio se vremešni Ivo Bauk za „dan” vremena kada je aktivno gajio povrće u plasteniku. Kaže, imali su prihode kao malo imanje. Pokrivao bi ga u martu, prije setve. Sad plastenik zjapi bez krova. Ovako kako je sada nema ništa od povrća, priča on. Kupili su novi najlon za rano povrće, a on nije izdržao ni godinu, sav se pocijepao, komentariše Ivo Bauk i ističe da onaj iz Francuske, koji su ranije imali, trajao je četiri godinae.
- Plastenik je bio fabrika hrane. Proizvodili smo po dvije ture holandske salate i blitve, a poslije smo sadili krastavce i pamidore. Imali smo tezgu u Tivtu, 40 godina smo je držali. Događalo se da isti dan Joke sa jednim sinom prodaje u Kotoru, s drugi vozi salatu u Budvu - prisjeća se vremešni poljoprivrednik.