Gusinjski stočar Sava Bojović, koji stameno korača osmom decenijom života, još uvijek ne odustaje od tstogarstva čobanstva. Držao je on nekad i 150 ovaca, desetaktoro govedi i konja, ali, ipak, godine, i druge okolnosti, učinile su da ti koraci budu kraći, pa je krajem prošle godine svoj stočni fond smanjio. Sada njegovo stado broji dvadesetak grla, tek toliko da ih gleda, jer, kako kaže, on bez ovaca ne može.
Zimi je kući u selu, gdje je stvorio dobre uslove za svoje stado, a ljeti na planini Lipovici. I, tako iz godine u godinu. Ova zima je do sada, kaže Bojović za „Dan”, za stočara dosta dobra. Nije mu bila potrebna ni torina za ovce. Tu, pored kuće je štala, kotar, voda, i samo ostaje obavljanje svakodnevnih obaveza, što pogoduje i njegovom zdravlju, a opušta i dušu i tijelo. Ali, njegova planina Lipovica za njega je život. Planina stočaru sve nudi. Život na planinskoj nadmorskoj visini je nešto neopisivo lijepo, tvrdi on. Dobra je ispaša, lako je čuvati stado, zdrav je život, pa, i pored određenih poteškoća sve onako kako se samo poželjeti može.
– Ovdje zima dugo traje, mada su sada kraće nego ranijih godina. Znao je snijeg da padne i u maju i junu, pa ni sada nismo sigurni kakvo nas vrijeme očekuje bez obzira na kalendar. Ali, čovjek se na sve navikne, i sve ovdje ide nekim svojim tokom. Ova zima do sad je laka, a po mom iskustvu ne bi trebalo da bude nekih većih padavina koje bi nam pričinile poteškoće – kaže naš domaćin.
Priča kako je morao da smanji stado, te da ga je to veoma rastužilo. Jer, to je nagovještaj, objašnjava on, da se polako mora rastajati sa omiljenom mu planinom.
– Ipak, kad se malo uđe u godine, bogami, mora i da se posustaje. Znatno sam smanjio stado i to me dosta rastužilo, i, bogami, puno pogodilo. No, dok mogu, a čini mi se da ću moći još koju godinu, nema predaje. Još sad razmišljam o ljetu i mojoj Lipovici i to me drži u snazi. U planini sam se rodio i sa njom se srodio. I šta bih ja bio bez planine? Jeste, ovdje mnogo lakše, izađem, položim, napojim, i onda sjedim kući, ali mi nedostaje prostor i visina. Fali mi planinski vazduh, nebo poviše Lipovice, let orla iznad brda i litica, zavijanje vuka u noćnim satima... To je osjećaj koji je samo kod stočara znan – priča Bojović. N.V.
Poštuje prirodu
Februar i dio marta najnaporniji su mu mjeseci, jer tada je jagnjenje. Tada često i noći budu neprospavane, jer i ovci treba pomoć. Desi se da se više njih ojagnji iste noći.
– Kod mene se ovce jagnje jednom godišnje. Jeste da je danas sve moguće, ali za mene je neprirodno da se jagnje po dvaput godišnje, kako se neki stočari time hvale. Zna se da je jagnjenje uvijek bivalo u februaru i martu i mislim da je to tako priroda udesila. Jagnjad su onda jača, jer se bolje zadoje i podignu, a češćim jagnjenjem ovce se iscpljuje. Tada je i najviše posla jer treba ovce uveče obići i po nekoliko puta, jagnjad zadojiti... Desi se da majka ne prihvati jagnje, pogotovo one kojima je jagnje po prvi put, pa im treba pomoći, ali kad se čovjek malo pomuči onda i ima koristi – objašnjava Sava Bojović.