Od kada sam shvatila da se družim sa Hašimotom došla sam i do zaključka da ono što najčešće kod mene varira osim raspoloženja je i kilaža. Što bi Mile Kitić rekao „kilo dolje kilo gore“, no problem nastupa onda kada to nije kilo, dva, tri, već mnogo veća količina. E to već niko nije opjevao, makar ne za sada. Najčešće Japanac dovodi do povećanja apetita i halapljivom željom za prostim šećerima, kao i miksanjem različitih ukusa, slatko slanih, kisjelo gorkih, to je ono kad u pola noći poželiš da jedeš plazmu sa gustim sokom od jagode ili smoki sa jogurtom, a kad prifali slatko i ratlokum je savršena zamjena za milkicu. Ponekad se osjećate kao velika rupa bez dna ili neka vreća koja nema dno, pa koliko god sipali i sipali uvijek se nađe to neko čudno i magično mjesto gdje može ipak još ponešto da se „zavuče“. Tako Hašimotovci postaju ispunjeniji, srećniji manje razdražljiviji nekih pola sata do sat, a onda shvativši šta su uradili. Pakao tek nastaje, to savjest grize ko luda, to suze same kreću, naviru sjećanja, ali tad već biva kasno. Milke više nema. Najljepše želje su postale zaborav, sve je nestalo, kako tako brzo... I onda od malo više kilograma, preko bucke, postajemo debeljuce i onaj težak naziv gojazne osobe. Nekome skale na vagama fijuknu debelo u desno, nekome broj nije više čak ni dvocifren i onda sve počinje da se mijenja. Sem tijela koje iz M (medena) veličine pređe u L (lele majko veličinu) do XHL (za ovo tek ne postoji naziv), i onda jedan dan samo kažem sebi: „Biso, e svaka ti čast što si sebi uradila“ postala si ekstra lardž lejdi. Mašala.
Onda se otvara jedan potpuno nov život i razdoblje u njemu koje se može nazvati „izbjegni odraz u ogledalu“ ili „buci, buci“, ima sve svoje prednosti i mane. Tako se buckasti ljudi kreću sporije, manje su bučni, tihi su (jer uvijek nešto žvaću i muljaju kroz usta), djeluju staloženo, hormona sreće ne fali. Što bi narod rekao „debeli i srećni”, ali i nije baš tako.
Sjećam se kako sam izbjegavala svaki odraz u ogledalu, svaki izlog, ma nisam htjela proći pored većeg stakla, a i ako prođem vješto okrenem glavu i poglednem sebi samo u cipele, ali Bisenija nije mrzjela sebe, jer nije bila oduvijek takva, samo se malo „opustila“ i krenula nizvodno. Znala sam negdje u dubini svoje predebele duše, da će i to proći, ali sam počela neke druge stvari primjećivati intenzivnije. Recimo primijetila sam da izvjesni ljudi nečije stanje tijela, debljinu konkretno, posmatraju kao izvjesnu vrstu anomalije, ne samo tjelesne već i umne. Pa ljudi moji ako sam debela nisam glupa, nezanimljiva, nešarmantna, debela sam i? Primijetićete, na primjer, da nikada neće neko reći viđi onu čačkalicu, ali iako kažu vrlo je rijetko, češći su termini „debeo kao svinja, masna prasica..“ pa bi im neko ko ima veće uši a debeo je uvijek bio onaj „masni“ a rjeđe onaj „klempo“, recimo. Nikako mi to nije jasno. A isto tako u mom društvu upravo buce su ljudi veseli, vedri, uvijek nasmijani, čili, pozitivni, pa i jesu. Pojedu, popiju i za pojas zađenu, ono mršavo ko pritka, ni duhe ni puhe. Nikad, eto, vidiš, mogu i ja biti gruba, al ne valja. Buce nose vesele boje, drečkaju. Lako su uočljivi, na njima su tufne koje prkose obimu i obliku, leptirići, cvjetići, avangarda i što je više kilica to je avangarda veća i izražajnija, akcenat se stavlja na frizurama, šminkama, dodacima., ali nikako da se zalete, pa umjesto do pekarice skoknu do trim stazice, ali takođe one i ne zamjeraju što neki stalno piju samo kisjelu vodu i na slavama bockaju maslinke. Buce vam to nikada neće zamjeriti.
Jako je ružno i kada nečiju kilažu poredimo sa njihovim stepenom inteligencije, pa ako su ljudi debeli mislimo i da su glupi ili se prema njima tako ophodimo. Jasno mi je da je biti debeo, zaista u današnjem vremenu malo i nevaspitano, jer to govori da ne čuvamo kuću u kojoj živimo, ne čuvamo svoj dom, a naše tijelo jeste naša kuća. I moramo joj čuvati njene „zidove“ , raditi na njenim dobrim „izolacijama“ brinuti o svim konstrukcijama, jer uzalud nam sve fasade i lijepo okrečeni zidovi, ako nam je unutra kuća trop, brzo će propasti.
Od ovolike pisanije i prosipanja pameti tačno ogladnjeh, odoh nešto da čupnem, a, ne ne - 22:30 je, topla limunada i đumbir biće sasvim dovoljno. Pa u krpe..
Ako imate kakvu mukicu a nemate sa kim pričati, pišite, Bisa je tu ona sve vidi, sve čuje i komentariše i umalo da zaboravim Vajo, srećan ti prošlonedjeljni rođendan, ljubi te Bisa tvoja.
Voli i vas Bisa od sad pa na dalje.