U vrijeme epidemije društvenih mreža čini se da komuniciramo sa drugima više nego ikada. Ali, ako malo „zagrebemo” ispod površine, shvatamo da su naši razgovori sa drugim ljudima upravo zahvaljujući društvenim mrežama u najvećem broju slučajeva postali površni i nesadržajni. Nažalost, ovakav oblik ponašanja prisutan je i van Fejsbuka, Tvitera i Instagrama; povlačenje u sebe i izbjegavanje otvorenih razgovora sve je češći, pogotovo kada se u interpersonalnim odnosu pojavi problem koji jedna strana „gura pod tepih” i ignoriše, ne želeći da ga riješi.
Kako ubijediti ljude da ona narodna „Ćutanje je zlato” ne odgovara uvijek istini, šta se krije iza potrebe da drugi ljudi (ili mi sami) biramo tišinu umjesto otvorenog razgovora i kako da prevaziđemo ovaj problem za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
– Komunikacija je najznačajniji element naše svakodnevice. Čovjek je socijalno biće koje konstantno teži za izgradnjom interpersonalnih odnosa kroz razgovor i postupke. Izostanak razgovora je takođe oblik komunikacije, jer se ćutanjem šalje poruka da nam nešto ne odgovara, da sa nečim nijesmo saglasni ili da smo zbog nečega osjećamo povrijeđeno. Svako od nas je različit i svako bira drugačije načine da drugim ljudima stavi do znanja da je povrijeđen ili da se sa nečim ne slaže, ali se često događa da upravo izostanak komunikacije bude oblik kažnjavanja „druge strane” – kaže psiholog Vuković za „Dan”.
●U kojim situacijama je ćutanje oblik kažnjavanja i šta „druga strana” time želi da poruči?
– Kada je neko sklon tretmanu ćutanjem svaki put kada se sa nečim ne slaže ili želi da „istjera svoje” po svaku cijenu, to možemo da podvedemo pod emocionalno zlostavljanje. U tom slučaju kažnjena je osoba koja nam se obraća. Tretman ćutanjem je oblik pasivne agresije kojim osoba koja izbjegava razgovor želi da se postavi u poziciju kontrolora, odnosno „vođe” u interpersonalnom odnosu. Ona time poručuje: „Ili će biti po mom, ili neće biti uopšte.” Ovakvom obliku ponašanja uglavnom su sklone narcisoidne ličnosti koje nijesu spremne da razgovaraju, ne žele da preuzmu ličnu odgovornost za narušen međuljudski odnos i ne namjeravaju da postignu kompromis, ujedno suprimirajući „drugu stranu” da popusti. Poruka je jasna: dalja komunikacija neće biti moguća bez odluke narcisoidne ličnosti da „drugoj strani”, tačnije svojoj žrtvi pruži drugu šansu ukoliko se ona ne bude ponašala u skladu sa očekivanjima „lidera” u interpersonalnom odnosu. Suština ovakvog ponašanja je manipulacija i kontrola nad drugom osobom.
●Kako se nositi sa „zidom ćutanja”, uprkos nastojanjima da „popravimo stvari”?
– Privremeno, kratkotrajno odsustvo komunikacije nekada je način da „složimo kockice u glavi” i odlučimo na koji način ćemo u budućnosti razvijati interpersonalni odnos sa osobom sa kojom imamo „disonantne tonove” u komunikaciji. Možda ćemo „hladne glave” shvatiti da smo sami doprinijeli tome da naiđemo na „zid ćutanja”, svojevoljno promijeniti ponašanje i izviniti se za načinjenu grešku ukoliko smo je napravili. Ali, ako shvatimo da sa druge strane imamo osobu koja svaki konflikt „rješava” ćutanjem ili ako odsustvo komunikacije potraje a ćutanje postane jedini odgovor na napore „druge strane” da konflikt bude razriješen, to je siguran znak da bi takav odnos trebalo prekinuti. Taj proces može da bude vrlo bolan - javlja se osjećanje žalosti i tuge zbog prekida veze, posebno ako se radi o dugogodišnjem prijateljstvu ili emotivnoj vezi. Ipak, uvijek bi trebalo imati u vidu da je takva veza bila jednosmjerna i samo u korist podizanja ega narcisoidne osobe.
●A šta ako jedan od bračnih partnera iznenada počne da bira ćutanje kao odgovor na nerazriješen konflikt, a ne radi se o narcisoidnoj ličnosti?
– Ukoliko su partneri ušli u bračnu zajednicu, ne precizirajući jedno drugom šta tačno očekuju od braka i od „druge polovine”, a nijesu spremni da na konstruktivan način iskažu svoje razočaranje onim što su dobili u tom odnosu, javlja se ćutanje kao odgovor. Ljudi često zaboravljaju da je i najžučnija i najneprijatnija svađa konstruktivnija od podizanja „zida tišine”. Kada se ćutanje ustali u međusobnom odnosu, trpe obje strane – i ona koja ćuti, i ona koja je izložena neprijatnoj tišini. Iz ovakvih emotivnih kriza parovi često ne umiju da izađu samostalno. Tada bi odlazak u bračno savjetovalište mogao da bude jedan od načina za prevazilaženje izostanka verbalne komunikacije.
S.M.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.