Eto tako, prođoše i praznici. A gdje ste vi bili? JA? Niđe. Što? Pa eto, nisam mogla da se dogovorim sa drugaricama. Jedna je bila preumorna, drugoj je smetalo loše vrijeme, a ja sam se nećkala nešto i izvisila. Tako to biva kad hoćeš baš sve kockice da se poklope, kad hoćeš nebo bez oblačka, da si u top formi i odmorna, a ideš da se odmaraš, da ti niko i ništa ne smeta i na kraju - šipak. Dolazim do zaključka da smo prekomplikovani. Nama nije bitno sa kim smo, ni gdje smo, mi zapravo i ne znamo šta hoćemo, ali vrlo dobro znamo šta nećemo, il’ još bolje ništa ne znamo, a odlično glumimo suprotno, a vrijeme prolazi. Ono što vam stalno govorim jeste da učite od djece i pratite njohovo urođeno i prirodno ponašanje. Kako biti srećan i šta i koliko je potrebno za sreću. Eto, mojoj kćerki su za srećan i divan dan, rođendan, bile potrebne dvije sestre i jedna drugarica, jedna pidžama i ogromna količina ljubavi. Gledam njih četiri tako, još kad sam rekla da mogu da prave pidžama parti, taj smijeh, sjaj u očima, ta sreća, neopisivo. I nema veze što pada kiša i što se kvase frizure, bitno je da su zajedno, da plešu, taj grohotni smijeh na sav glas. „Ali sine, nisam stigla da ti kupim pravi poklon, tražićemo zajedno! I njeno: „Nema veze majko, meni je sa njih tri najljepše”. I onda shvatim da je sreća stvarno u vrlo malim stvarima koje se ne kupuju već se stvaraju, same prave i one su neprocjenjive. One stvaraju uspomene, slike, kolaže.. Čuvajmo te poruke koje su naše emotivno blago, a nema većeg od onog kada otac kćerki napiše „Samo četrnaest godina je prošlo od kako si pojačala našu ekipu. Lagano osjećam da postaješ playmaker i koliko god se trudio da ja ostanem na toj poziciji toliko mi je drago da je preuzimaš. Siguran sam da i pored malih prekršaja kod preuzimanja pozicije u timu nećeš praviti krupnije greške i faulove u napadu, a da ćeš davati koševe sa svih pozicija za naš, odnosno tvoj tim za koji ćemo uvijek mi navijati. Šampionski prsten neka bude nešto što će biti dio tebe. Šutiraj, napadaj, brani se, daj trojke, zakucavaj… završavaj svaku utakmicu sa osmjehom i podignutim rukama u znak pobjede. Pa ako se i nekada desi da te neko faulira, zakuca preko tebe ili da više koševa, mi ćemo opet biti vjerni navijači koji neće prestati pjevati i koji te neće ostaviti. Podići ćemo te ako padneš, ohrabriti ako pomisliš da odustaneš, nositi na ramenima kada pobjeđuješ. Sve dok budemo živi navijaćemo za tebe i naš tim. Samo naprijed u nove pobjede, Šampionko!“
Ovo javljanje ću da završim baš ovako, vrlo emotivno i srećno, nekako slavljenički. Preporuka „pazite kada birate očeve svoje buduće djece“. Oni moraju da budu temelji, stubovi, vjetrovi, najbolji navijači u vašem timu, oni koji znaju da stvaraju uspomene, da ih čine posebnim i nezaboravnim. I onda mi i nije toliko žao Baščaršije i deset upola sa lukom, što ne probah ni ovog vikenda. Mnogo sam srećna kada znam da su četiri srca kucala kao jedno. Jedno, ali veliko i posebno. Ljubi vas Bisa, a tebe, Bobana najviše !!
Čitamo se...
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.