Da li ste ikada mislili o tome koliko ste zapravo suštinski srećni? Da li vam je ikada palo na pamet da zahvalite Bogu na tome, recimo, što imate ruke, noge, što možete da trčite sa svojom djecom, da se igrate sa psom, da ga pomazite, da možete sami da jedete, popijete vode, očešljate svoju kosu, zagrlite nekoga. Da li vam je ikada palo na pamet kako je divno sam se obući, zakopčati nekome dugmad na košulji, zapertlati patike ili provlačiti mu prste kroz kosu, dugo, dok ne zaspi. Znate li da ste nezahvalna bića koja mogu nekome da mašu, da se nekome zalete u zagrljaj, da preskoče preko rijeke, lagano, da pokisnu ili pobjegnu od kapljica kiše, potrče za autobusom, ili dugo šetaju ruku pod ruku sa voljenom osobom. Da li ste ikada gledali na svoje tijelo kao na svoj najljepši dar od Boga, na svaku poru svoje kože, svaki prst koji služi nečemu. Od onoga što pokažemo kao lajk, do onog srednjeg čak, u znak negodovanja. Da li ste se ikad zapitali, kako biste funkcionisali, živjeli da jednog jutra osvanete bez mogućnosti da hodate, ili pokrećete ruke.. Pokušajte da bar na tren zamislite svoj život. I ne, ne mora ništa da vas boli. Samo da se najednom osjetite nemoćno da uđete u neki ulaz, lokal il market, da nemate pristup stepenicama, da ne možete nešto dohvatiti. Zamislite sada da zavisite od drugoga, da neko sve to mora umjesto vas. Stali ste malo, zamislili se. Pogledali svoje ruke, svoje noge.. U tren ste se osjetili zahvalno, jel da, možda rekli „oh, ne daj bože”. Da, tako i treba. Da se zamislite i zahvalite na svemu što možete, sami, srećni, zdravi. A sada, reći ću vam da postoje ljudi, djeca, Kaja, koja je predivna djevojčica, zarobljena u svom tijelu, u svom malom hramu. Kao najdivniji biser, kome njegova školjka ne da da ode, ljubomorno ga čuva i skriva. Ona je kao ptičica u kavezu, koja ne leti..a predivno poje, iako su joj vratašca odškrinuta, ona ne ide nikuda. Kaja jeste posebna, zaista. Iako je njeno tijelo ne sluša, njene oči su naučile da grle, njene riječi da miluju, njeno srce da voli, ali tako snažno i toliko jako, da biste se začudili. Ona je neko ko živi okružen ljubavlju, na nju misle svakog sekunda, ona je mali centar svijeta, nju svi vole, jer ona zrači ljubavlju. Ona riječima i mislima plijeni, plavooko čudo kojoj je duša prečista. I znate šta, ona samo želi da neko sjedi pored nje u klupi, da je ne gledaju drugačije, da pričaju sa njom, da se sa njom raduju, da je prihvate. Da li je to previše? Ona „hoda“ točkovima, nema mogućnost kao ti i ja, da skokne, preskoči, popne se. Pa budi čovjek, biće, ne parkiraj se, ne stavljaj međe i barijere na mjestima gdje bi Kaja stala. Ona bi ti sigurno pružila ruku i pomogla ti, baš kao što brine za svog brata, sestru. Dnevna doza Kaje, trebala bi svima, da osjetite i sram i stid i zahvalnost i ljubav i sreću, ali ne, nema mjesta za tugu, jer Kaja je Borac. Samosvjesna, jaka, nasmijanih plavih očiju ona hrabro gleda naprijed, uči, upija sve oko sebe. Dok ti koračaš ona će da gleda ali srcem, otvorenim, snažnim, čistim. Hvala ti Kajo što postojiš. Možda jednoga dana pronađu lijek za tvoju bolest, ali nekima nikada neće biti lijeka jer ti se ljubavlju liječiš i hraniš, a drugi i ne baš. Voljela bih da te svi upoznaju, da čuju kako govoriš, promišljaš, shvataš svijet oko sebe. Ti nisi dijete sa posebnim potrebama, ti jesi POSEBNA. Voli te tvoja Bisa i hvala ti što si mi dozvolila da budem dio tvoga svijeta, tako nesebično. I idemo dalje, tvoj osmijeh i plave oči zaslužuju pobjedu...