-„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način”, napisao je Tolstoj u romanu „Ana Karenjina”. U vrijeme kada je ovaj veliki ruski književnik stvarao jedno od svojih kapitalnih djela porodica je bila na vrhu ljestvice prioriteta svakog čovjeka.
Danas je, čini se, situacija drugačija. Sve je manje mladih koji žele da stupe u brak, dobiju djecu i bore se za očuvanje tradicionalnih vrijednosti.
Razvodi su postali kao „dobar dan”, materijalno je postavljeno iznad svega ostalog, a porodica kao institucija je u velikoj krizi, zbog čega najviše trpe djeca.
Kako očuvati porodicu, uprkos svim izazovima koje nosi život u 21. vijeku za „Dan” govori internacionalni NLP trener Lava Nikolić.
– Prije 20 ili 30 godina stanje uma, vrijednosti i kolektivna svijest bili su mnogo drugačiji, pa je i stil života bio drugačiji – kaže Lava Nikolić za „Dan”. - Problem je u tome što pokušavamo da zadržimo stare obrasce življenja umjesto da ih prilagodimo novim okolnostima. Pitala sam klijente koji dolaze kod mene na NLP edukaciju koliko su im se roditelji kvalitetno posvećivali kada su bili djeca i dobila odgovore tipa: „jako malo”, „puno smo bili kod bake i deke”, „izvodili su nas samo ponekad na neku svadbu”, „bili su strogi”, „malo smo se igrali”... Malo njih je reklo da im je djetinjstvo obilježilo prijatno provedeno vrijeme sa roditeljima. Pitala sam i polaznike starije od 55 godina koliko su kvalitetnog vremena provodili sa svojom djecom i dobila odgovore: „nije se na djecu gledalo baš kao danas, više smo brinuli da budu sita, čista i vaspitana nego srećna”, „nijesmo im puno pokazivali emocije da ih ne pokvarimo”, „bila je dominatna briga šta će drugi reći”... Jedna klijentkinja je izgovorila rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje: „Da sam ovo znala prije 20-30 godina, došla bih sa posla, i umjesto da glancam kuću da neko ne vidi prašinu, uzela bih svakoga dana svoju djecu za ruku i povela u park ili na plažu da se igramo”. Iz ovog istraživanja sam zaključila da je prije 30 godina, a ima ostataka toga i danas, jako prisutan model „šta će dugi reći”, „sramota je”, „red je”, i da su ovi postulati mnoge sprečili da uživaju u životu i svojoj djeci. Novo doba nam daje dozvolu da je u redu posvećivati se više svojoj djeci, da djeca puno toga znaju i da ih treba usmjeravati. Poenta je da mi počnemo da uživamo u životu i to podijelimo sa svojom djecom. Mislim da smo se uvjerili do sada da djeca ne slušaju ono što govorimo, već rade ono što i mi radimo. Zato ih možemo vaspitavati samo svojim primjerom. Čak i ako provodimo samo par sati kvalitetnog vremena sa njima to je dovoljno da se poigramo, prošetamo, popričamo i osjetimo sreću koja je u malim stvarima svakoga dana. Ovo možemo tek onda kada to i osvijestimo.
●Pritisak koji roditelji trpe na poslu nerijetko „prelivaju” na djecu koja istovremeno uče strane jezike, odlaze na sport i časove slikanja, baleta, muzike... Kako naučiti roditelje da se oslobode straha od toga da njihova djeca neće biti dovoljno srećna i uspješna u životu ako od malih nogu ne počnu da uče različite vještine?
– Kod više od 70 odsto mladih ljudi između 25 i 35 godina koji dolaze na koučing desio se promašaj u odabiru profesije. Pošto većina nije znala šta želi, studirali su ono što su im roditelji sugerisali da je „isplativo”. Ako su i uspjeli da završe studije, imali su još veću frustraciju jer su proveli vrijeme učeći šta ne žele, a sada to treba da nastave i na poslu. Na moje pitanje: „Šta te čini srećnim”, većina ne zna odgovor. Prvi korak od koga počinjemo jeste da počnu da istražuju sebe i svoja interesovanja, da isprobavaju različite aktivnosti, poslove i oblasti kako bi vidjeli šta im „leži” i u kom pravcu treba da se usavršavaju kako bi otkrili šta vole, a zatim radimo na tome kako da dobro zarađuju od onoga što vole. Da bismo ovo postigli, roditelji su ključan faktor. Potrebno je da nas kao djecu oprobaju u različitim disciplinama, sportovima, jezicima, muzici, upoznaju sa prirodom i vide šta su naša predodređenja. Nije isto da li vodimo djecu na balet da se mi ne bismo bavili njima, ili ih vodimo kako bi vidjeli njihove afinitete. Ukoliko smo u mogućnosti, djetetu treba ponuditi da isproba raznovrsne aktivnosti kako bismo otkrili u kom pravcu ga dalje usmjeravati, kako bi odmah počelo da razvija vještine za koje ima talenta i koje voli. Obično talenat i ljubav idu zajedno. Nije preporučljivo da dijete ima previše aktivnosti i pun raspored, jer je važno da ima slobodnog vremena u kome razvija svoju maštu i kreativnost. Najbolje je da to vrijeme provodi u prirodi, jer nas priroda inspiriše na stvaranje. Ako smo naučili svoju djecu da ih stalno zabavljamo samo da im ne bi bilo dosadno, oni će kasnije često upadati u stanje dosade koje može biti opasan u put u zabavu igricama, a kasnije u još opasnije zavisnosti. Ponovo se vraćamo na to da djeca gledaju nas i rade ono što i mi. Zato počnite djecu da prilagođavate sebi, a ne sebe djeci. Nedavno mi je jedna klijentkinja rekla da je shvatila da je razlog njenog nezadovoljstva otkriće da je „samo vozač svojoj djeci sa aktivnosti na aktivnost”. Onda je to obrnula i počela da traži zajedničke aktivnosti za nju i djecu, i da više vremena provodi sa njima u prirodi. Rezultati su zapanjujući! Djeca se u prirodi izmore, zabave, napune energijom i rasterete stresa, baš kao i ona, i kvalitetno provedu vrijeme. Zato neka jedna od dodatnih aktivnosti za vas i vašu djecu bude zajednički boravak u prirodi; to će vam pomoći da se povežete i sa sobom i sa svojim djetetom.
●I u najsrećnijim porodicama dolazi do mimoilaženja – nekad otac „vuče” na svoju stranu, majka na svoju. Kako postići kompromis, a da se niko ne osjeća kao gubitnik?
– Svi znamo momenat kada dijete čuje „ne” od jednog roditelja, pa brzo potrči kod drugog da vidi ima li više sreće. Ukoliko se naš stav prema djetetu razlikuje od stava koji ima naš partner, to može kreirati velika neslaganja. Možemo sa svojim partnerom da diskutujemo sve dok ne nađemo zajedničko rješenje i sa istim stavom da nastupimo prema djetetu. Ovo je ključan momenat zdravih porodica u kojima nema manipulacije. Suština dobrog roditeljstva jeste u stabilnom parnerstvu. Ono što u ovom slučaju može da ga naruši je potreba da budemo u pravu, potreba za takmičenjem. Kada se u partnerskom odnosu javi potreba za takmičenjem, svi gube. Zašto? Jer su to dvije različite kategorije koje se ne takmiče. Svako ima svoj zadatak i afinitete. Kada svako da svoj maksimum, sistem funkcioniše. Zato, sledeći put kada krenete da „zatežete”, sjetite se da igrate u istom timu.
Snežana Moldovan