Koliko sam vam puta rekla da mi je jutro omiljeno doba dana. Okupane misli, svježina u vazduhu, odmor koji vlada tijelom i energija koja čeka da bude potrošena. Svi jutarnji planovi izgledaju izvodljivo i nekako ljepše. A posebno jutra kada se budiš u domu u kom si se rodila, odrasla, koja mirišu na djetinjstvo, na ranu madost, na majku. To mogu da shvate samo oni koji su napustili dom. Oni koji su pošli da uče dalje od kuće, oni koji su našli poslove što dalje, žene koje su se udale. Neprocjenjiva jutra kada vam majka prva nazove „dobro jutro“, skuva kafu, i stane onako da te gleda, pomalo ispitivački, kao da te proučava, pripituje tajno ima li čega novog i želi da ti ugodi, pa sprema doručak po tvojoj volji, kao nekad vikendom, kad ste svi bili na okupu. Postavlja najljepši stoljnjak, tvoj omiljeni tanjir i samo tvoj escajg, onaj koji si najviše voljela kao mala. A ti se opet osjećaš važno, ona ti milina preplavi tijelo, opet si mala djevojčica, mamina princeza, koju čuva od nedaća života, kod majke su svi problemi rješivi i sve je izvodljivo. Kako treba sebično čuvati te osjećaje i duboko, duboko pamtiti svaki detalj, svaki ukus i miris, jer tužno je što će nam jednoga dana sve to nedostajati. A onda počinje da se budi tvoj podmladak i ono najslađe „babuškaaa“ i tad kontaš kako tvoje vrijeme polao curi a dolaze neki novi momenti koji treba da se grade, jer babuška i njene nove princeze grade nove uspomene, a ti si opet u drugom planu. Polako i bez poraza, samo spustiš loptu i povučeš se. Svako ima svoje vrijeme. I dok babuška sprema neka nova omiljena jela, ja se polako povlačim i glavu spuštam na svoj jastuk. Onaj moj stari omiljeni, izvezen po obodima, koji sam dobila još od moje babuške i na kome oduvijek najslađe snove sanjam. Ne želim biti sebična, daću im dio mog djetinjstva, mog doma, da ga se i one sjutra rado sjećaju. Uskoro počinje škola dragi moji. Ovog puta mislim na mame i tate. Mi neki se školi baš radujemo (mislim na mene) jer mi je dosta tog praznog hoda, vremena provedenog u zentanju u prazno, iščekivanju da padne mrak i „uhvate dva đira“ i onog čuvenog „majko, meni je dosadno“. Pa kako pobogu dosadno imate samo deset i četrnaest, kako može da vam bude dosadno, ali eto, ipak jeste. Dosta mi je animiranja, izigravanja budalice kako bi princezama bilo zanimljivo, evo škola i ljepota. Uštedjeli smo poprilično novca, jer smo se odlučili za polovne knjige. A posebno smo uštedjeli na mojim živcima koji bi se sigurno potrošili u redovima dok čekam da se knjige kupe, ukoriče i sl. Polovne knjige već imaju omote, po jedna naljepnica da se prepravi ime starog, ponositog vlasnika i to je to. Obnovićemo, ništa manje skup, dio koji se zove pernica, boje za likovno, sve ske i ostalo i lagano u nove radne pobjede. Čekaju nas mnogi izazovi, mnogi novi podvizi, mnoga nova iskustva i znanje. Čeka nas ekskurzija, pa polumatura, neka testiranja, razmišljanja o budućnosti, ako i tad bude dosadno nek` onda ide sve u polje mandarina, što bi Vaja rekla kad se iznervira. Tako drugari veiki i mali, odmarajte još malo, gradite uspomene, ne dozvolite da vam bude dosadno, ustajte ranije jer jutra su predivna. Bisa vas voli i misli na vas, želi vam uspješan početak novog školskog poglavlja i ne ljutite se na mame prvaka kad preplave fejsbuk slikama, to je poseban osjećaj, ponos, sreća, radost... Živi i bili i veseli...Voli vas Bisenija.