Poslednjih godina izloženi smo takozvanom teroru pozitivnih misli. Životni treneri koji niču kao pečurke poslije kiše uporno ponavljaju da je neophodno da ubijedimo sebe kako nam sve ide od ruke, pa će nam se u nekom trenutku „karte okrenuti” i zaista sve u životu ići kao po loju.
I dok smo s jedne strane zapljusnuti talasom novopečenih optimista, s druge svako od nas u bližem okruženju ima barem jednog iracionalnog pesimistu – osobu koja u svemu vidi najgori mogući ishod, uvijek predviđa najnepovoljniji scenario i najcrnji rasplet neke životne situacije. Osobe sa ovakvim pogledom na život čak i najmanju negativnu reakciju doživljavaju kao „smak svijeta” i katastrofu čije je posledice nemoguće izbjeći.
Šta inicira ovakav način razmišljanja, kako pomoći ljudima koji, narodski rečeno, od muve naprave slona i kako se zaštititi od destruktivnih poruka koje nam šalju, ali i kako pomoći sebi ako nas ophrvaju „crne misli” bez racionalne osnove, za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
– Scenario katastrofe spada u kognitivne distorzije i destruktivno utiče kako na doživljaj svijeta osobe koja u svemu vidi samo negativan rasplet, tako i na ljude iz njenog okruženja – kaže psiholog Vuković. – Osobe koje su sklone ovakvoj matrici razmišljanja imaju pojačan pesimistički stav, lako gube kontrolu, sklone su etiketiranju kako sebe tako i drugih, i ignorišu realne opcije. Njihov pogled na svijet je crno-bijeli; ili će se svaka situacija koju zamisle odigrati tačno po njihovom priželjkivanom scenariju ili će, ako izostane samo jedan segment koji su zamislili u okviru tog scenarija, sve „pasti u vodu”. Od njih ćete uglavnom čuti rečenice tipa: „Tačno sam znao/la da će se ovako završiti”, „Ja nikad nemam sreće”, „Meni se ništa u životu ne da da uradim”, „Dao/dala sam sve od sebe, ali ovako je moralo da se završi”, „Ne vrijedi da se trudim, jer od toga nema ništa”... Nažalost, često se događa da se unaprijed „predviđen” scenario katastrofe i ostvari, jer i svijest i podsvijest bivaju opterećeni negativnim mislima, pa je osoba pod stresom, a samim tim i onemogućena da sagleda širu sliku.
●Često čujemo da je mala doza stresa zapravo pozitivan stimulans koji nas tjera da damo svoj maksimum. Kada stres prestaje da bude podsticajan i prerasta u svoju suprotnost?
– Onda kada preuzme kontrolu nad našim mislima i postupcima, i kada nas blokira da uradimo bilo šta na putu do cilja. Ako nas, na primjer, čeka neki javni nastup, razgovor za posao ili izlazak sa osobom koja nam se dopada, mala doza stresa će djelovati pozitivno na nas, jer ćemo osjetiti uzbuđenje i želju da se predstavimo u najboljem svjetlu. Ali, ako sve vrijeme strepimo kako će se neki od tih događaja odigrati, dajući mu mnogo veću važnost nego što realno zaslužuje, lako se može desiti da upadnemo u zamku i da dozvolimo stresu da preraste u anksioznost koja vodi u blokadu. Osobe koje su sklone da sve posmatraju kroz prizmu katastrofe rade upravo to – čak i najbezazlenijem događaju daju na značaju kao da je od životne važnosti, dopuste stresu da ih preplavi, nijesu prisutni u trenutku, izoluju se od stvarnosti i gube se u vrtlogu negativnih misli iz kog ne umiju da izađu.
●Šta možemo da uradimo ukoliko smo skloni predviđanju najgoreg scenarija u svakoj situaciji, a kako da pomognemo osobama iz okruženja koje imaju takav pogled na svijet?
– Iracionalni strah od negativne interpretacije bilo kog događaja u životu nam nije urođen, pa je samim tim lakše da ga prevaziđemo. Postoje brojne tehnike koje daju dobre rezultate, ali je u većini slučajeva neophodna saradnja sa psihoterapeutom. Na prvom mjestu, trebalo bi da prepoznamo negativne misli čim se pojave i da ih prihvatimo u prvobitnom obimu, a potom da ih racionalno raščlanimo i ogolimo, da svjesno preispitamo zbog čega se one javljaju i da li je njihov uzrok stvaran ili umišljen strah. S obzirom na to da smo sami odgovorni za važnost koju dajemo određenom događaju, trebalo bi da se zapitamo koliko će taj događaj dugoročno imati uticaja na naš život i da li će nas udaljiti od krucijalnih ciljeva čijem ostvarenju težimo. Osobe koje su sklone kreiranju najcrnjeg scenarija tu matricu koriste po automatizmu, izjednačavajući najbanalniji događaj sa onim koji zaista ima veliki uticaj na njihovu budućnost. Cilj je napraviti ljestvicu prioriteta i ponašati se u skladu sa tim. Kognitivno-bihevioralna terapija daje odlične rezultate u prevazilaženju ove distorzije, jer nas uči da se distanciramo od opsesivnih misli u koje spada i kreiranje najgoreg mogućeg scenarija. Treniranjem uma da se lakše nosi sa potencijalnim neprijatnim iskustvima je proces koji se ne može savladati „preko noći”; potrebno je biti strpljiv i uporan. Ukoliko neko iz našeg okruženja ima ovu vrstu problema, najviše ćemo pogriješiti ako pristanemo da učestvujemo u analizi „katastrofe koja se nije dogodila”, jer ćemo tako samo podstaći anksioznost osobe koja nam se povjerila.
S. M.