Scena, lap top na stolu, sa lijeve strane od danas freško ispečen hljeb, sa desne strane ostaci voća, posuti cimetom, malo dalje čokolada za kuvanje, jer bolje trenutno nemamo, sok od šipka,komadići đumbira i češnjevi bijelog luka. I Tako danima, red đumbira, red luka, malo soka, malo voća i predivnih jela u doba opšte pomame. U poslednjih par dana karantina, Bisa je naručila picu za đevojke, pravila pastu Bolonjeze, danas rižoto sa dagnjama, obavezan kolač, najčešće voćni, kao i dosta tečnosti u vidu nekih domaćih čajeva i limunadica. Danas sam čak i ofarbala kosu. Boja, nikad bolja, evo i reklama, Aura broj 12.8 za sve plavuše koje vole ono plavo, baš plavo za nikuđ. U pauzama kad ne učimo od „doma“ jer zaboga teen faca spava do jedan, pola dva, pa se emisije snimaju, mlađi đak uredno ustaje u devet i trideset, umiva se, pere zube, oblači i sijeda za sto. Čekaju se obaveze. „A da nešto jedeš dok radiš? Ne majko, ja sam u školu..“ a onda lajv škola u dvanaest do jedan. E tek onda nastupa zabava. Teen se budi, sve nam smeta, i proljeće i divan dan, i što već peti dan nosi istu pidžamu i što je prazna baterija na mobilnom uređaju i „ao kako je spora ova žena, premotam je sedam sekundi ona još nije završila“. I već je dva sata. Ja premotavam po glavi i kulinarici sve one divne egzotične recepte koje nisam imala kad u životu da spremim, sada imam. Domaće ovo, domaće ono, obavezno se napravi pauza da se odluša izvještaj Instituta i tako redom. Onda uzmem moj telefon u ruke i čitam. Trenutno desetak grupa na vajberu, jedni šalju domaće, drugi neke poslovne informacije, neki se dragi ljudi sjete, neki doviječne šale i fore, jer šala nas je održala. A onda po portalima, jedni su u zoni straha, drugi u zoni učenja, treći u zoni rasta. Ja sam u zoni ludila. Jedni kažu to je da bi nas naselili migrantima, drugi jer se širi 5 G mreža, treći spominju američke vojnike, peti crvene oči i konjuktivitis, stalno se traži tačan broj respiratora, doktorka koja misli da će da nas poubija opšta hipnoza i ludilo, a ja kontam da samo što radim—jedem. Kako da mi bar jednom u životu ne krene, što ovo ne bi neki stomačni virus, pa da se fino ispraznim kao čovjek, pa da smršam elegantno i iz sve muke izađem ko pobjednica a lijepa i zgodna i ljeto sačekam ko ribica. Iz sve ove muke izaći ću kao tenk, iliti morž, od šatorskog krila će mi šiti kupaći ako ikad odem na more više u životu, jer nema toga prstena koji bi mogao sad da suzi ova crijevca. I nije to samo kod mene, svi su se u strahu nekom opustili i samo žvaću, da ako ih što potkači imaju snage i moći da se bore. APLAUZ!! Ah da i aplauz je danas moderan, ja ga još ne priuštih jer da krenem sama da pljeskam u kvartu, smjestili bi me ali južno, na moru, što ne bi bilo možda ni tako loše. Trenutna misao koja me muči jesu moji nokti, koji počinju da izrastaju i bivaju prilično neuredni. Sada tek shvatam koliko zapravo čekanje Dive dan il dva i nije toliko puno i kako je tih sat i po vremena provedenih kod nje, vrijeme koje je uloženo u sebe. Razmišljam čak i da mi se kupi mašina za šivenje. Pa šta, šila bih maske, porubljivala, vježbala hiljadu nekih stvari. Hoću reći da, sve ovo oko virusa i čuda i nije toliko loše, ako gledamo sa vedrije strane. Eto, bar kiša ne pada, a prošao je i prvi april bez nekih većih šala i gluposti. Tako dragi moji, dok čekamo da sve ovo prođe, držite socijalnu distancu i volite se u mislima. Da ne bude uvijek Bisa vas ćera na ljubav, sa se latite šerpi i lonaca, pa za zagrljaje ima se kad i sjedite kući, tu vas svi najbolje poznaju. Aj do čitanja!!

---