Dobro jutro. Mirno je i tiho u Podgorici gradu, malo ljepše se i diše nego li ovih dana. Malo je oblačno, devetnaest je stepeni, ptičice su neumorne. Žao mi je ovih sa alergijom, ali ja uživam u ovom mirisu. Travu u dvorištu su pokosili i milina. Sjedim na terasi, prva jutarnja kafa je kraj mene, mir. Zar to nije dovoljan razlog za malo sreće. Djevojčice spavaju,baka kunja, a ja vama pišem. Ima li gdje ljepše, nego kod majke? Sticajem okolnosti (čitaj renoviranja) već par dana sam u kući koju sam udajom napustila prije petnaestak godina. Tada sam promijenila sve. Prezime, adresu, kuću. Žene kad se udaju kao da postanu kriminalci, mijenjaju sve. Svoj identitet, lokaciju, način života, navike. Postaju neko drugi, tačnije počinju da se prilagođavaju drugima. I onda svaki taj povratak ovoj prvobitnoj kući, bude kao neka vrsta reseta, rifreša. Kao da nas sve vati na ona početna podešavanja, što bi rekli fabrička. Svoja soba, svoje kupatilo, kupka, šampon na stom mjestu, jer staramajka ne mijenja navike, upeglan jastuk i čista posteljina, koja uvijek drugačije i ljepše miriše od one moje. I sve je kod majke nekako slađe. Kad te majka pita jesi li gladna, il umorna, hoćeš li kafu, sve je potpuno drugačije. I sve nekako unosi mir. Nema brzanja, nema da se nešto mora, kod majke se sve dešava lagano, jer ona tako želi, samo se ugađa, jer svima tako prija i svima lijepo. A meni najljepše. Ne, nisam nikada požalila što sam se udala i što sam je napustila, ali svoja kuća je drugačiji osjećaj od one druge Svoje kuće. Kao da treba da prođe vrijeme, da osjetiš pripadnost, lojalnost, da shvatiš da je i tamo jednako tvoje mjesto kao i ovdje i da je i tamo mir. Zapravo svi težimo miru. Iako danas svi pričaju o adrenalinu, o histeriji života, o toj brzini i čuvenoj „zoni komfora“, ipak, u dubini duša svi tražimo taj svoj mir, spokoj, bez stresa, ušuškani, gdje se mirno spava i gdje ti svi ugađaju. Mogla bih ovako na terasici sjedjeti satima, i razmišljati o budućnosti, o tome šta me sve čeka. I dok Boka mirno spava, mislim na nju. Gledam joj kosu rasutu po mom djevojačkom jastuku, obrazi rumeni, i taj mir, mir. Želim da bude mirna i srećna. Zdrava. Dani su kada završava osnovnu školu, malu maturu. Dani kada joj je proslava za istu uskraćena zbog gospođe Korone, ali dani i kad je najsrećnija. Sunce je i dalje sa nama, ptičice i dalje cvrkuću, svi smo na broju, svi se volimo, i to je taj spokoj. Ubrzo će joj i rođendan, pokloni, sitna zadovoljstva, puno divnih želja, zagrljaji, osmjeh, kikoti, simpatije, i oni manje simpatični, nova soba, novo životno poglavlje, nova škola, novi prijatelji i neprijatelji, nova iskušenja, novi izazovi, nove prepreke i nove nagrade, novi usponi i padovi, novi osmjesi, nove suze radosnice, nove spoznaje, novi snovi, novi pečati u pasošu, nova iskustva, nove simpatije, novi vidici i vizije, sve novo, novo, novo... Pomalo sam zabrinuta, u blagom sam strahu, ali NEEE ona je naše savršeno remek- djelo. Plod jedne iskrene i jake ljubavi i zato je baš i ona takva, biću neskromna, ali savršena, čak i savršenu mlađu sestru ima. Poručila bih ti nešto Boko - tvoja budućnost ne leži ispred tebe, ona je duboko u tebi i nemoj da kreiraš život, gradi sebe u životu. Uvijek budi dobra. Život je uvijek ljepši ako ga dijeliš sa drugima, i ako imaš i plan B. Slušaj ljude i nek ljudi slušaju tebe. Radi lude stvari ali uvijek imaj granice. Upamti, na kraju, dobre djevojčice uvijek pobjeđuju! Nikad ne zaboravi koliko smo ponosni na tebe i koliko te volimo tvoji BV na kvadrat.

---