Još se sjećam tog dana, a prošlo je skoro dvije decenije. Kao da je bio juče. Kišilo je čitav dan, neka sparina i omorina, jesen tek bješe počela i sezona kišobrana koju nikako nisam voljela. Sjećam se kako sam toga dana svu svoju drskost, slobodu, emocije i samopouzdanje skupila u par riječi, kada sam rekla „hajde da se upoznamo”. Dogovarali smo se, nećkala sam se, kiša je padala, pa kako ću. Kišobran u ruci, mantil i pravac bioskop Kultura i gledanje filma. Sjećam se da sam ti rekla „sjednimo na naša mjesta” ali ne, morao si kako ti hoćeš i dok smo se izvinjavali ljudima kojima smo zauzeli mjesta, tražeći naša, znala sam da neće biti lako. Da si nemiran duh koji želi avanture, krši pravila i beskrajno lijepo miriše. Tog kišnog dana, posmatrajući te, prvi put sam pomislila „on će biti moj muž”. Halooo, MUŽ! Ej, nije to mala stvar! Odmah sam po tvom pogledu, osmjehu, stisku ruke znala to je to. I smijala sam se u duši jer si radio stvari koje su me nervirale, ali na beskrajno simpatičan i šmekerski način. Na tu foru me pecaš i danas, nakon dvije decenije. I svađali smo se i mirili, patila sam i plakala, bila sam prava razmažena djevojčica, ali kad god mi je trebala podrška, pomoć, savjet, utjeha ili samo ćutanje, uvijek si bio tu. Na neki svoj, poseban i specifičan način. Neobičan. I danas, kada mi kažeš „ne brini se, biće sve u redu” ja sam mirna i spokojna, kao da se neki blažen mir useli u moje biće i znam da će biti sasvim sve u redu. Mnogo toga smo prošli skupa, izgradili, stvorili, uzgojili i još mnogo toga nas tek čeka. Jer kako kažu „sreća je putovanje a ne odredšte”, pa dragi moj, spremi se za još more i more kilometara koji te očekuju pred nama. Mnogo toga lijepog je bilo, dva najljepša bića koja smo kreirali zajedno, naše kućice i ljetnjikovci, livade i cvijeće.. I ne brigaj, još mnogo toga imamo u planu za još dva, tri, a ne za jedan život. Tek smo počeli, ja cilj i kraj ne nazirem, a i zašto bih, kada mi je upravo sada baš lijepo. I dok nam sprema kompot i kuća miriše na jesen, da li shvataš koliko smo srećni? Imamo sve što ljudi žele i čemu teže, topao dom, mir, naše djevojčice, zdravlje i svi smo na broju. I nek samo Bog podrži da tako i ostane. Ne tražim mu više. Iako znam da nisi romantičan i da su ti ove sentimentalne stvari pomalo bez veze, ne zamjeri mi, ja sam nepopravljiv romantik i neću da se liječim. Za moju bolest ne postoji adekvatna terapija. Samo ljubav, jaka, neobična, nesebična i neodoljiva. Pred tobom je još mnogo ciljeva, pokušaja i ponavljanja, jer treba biti u formi za sve lijepo što nam predstoji. Klijamo ti i ja u dva predivna starca koji će i za dvadeset godina znati da budu kul, smiju se na glas i slušaju dobru muziku. I nema veze što sam ovu epizodu Bise posvetila baš tebi, zaslužuješ više od par redova. Cijelu knjigu i enciklopediju, ali oni što vole znaju da je malo nekada dosta ako je iskreno i posebno.
„Jednom sam volio zbilja, mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu. Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio Taj nije ništa uradio. I shvatiće kad-tad, da ne zna šta je hlad”
„TI SI MOJ NAROD, RELIGIJA, NACIJA. JEDNA DRŽAVA I OKUPACIJA , KLUB ZA KOJI NAVIJAM I REPREZENTACIJA”.
I kao što vam rekoh dragi moji, na svijetu je svega previše, samo ljubavi ne. Za nju se uvijek nađe još jedno mjesto, jedan kut il` ćošak. Ako je prava ona uvijek pronađe put..Volite se …