Otišao je čovjek. Tiho. Na plećima je ponio veliko breme, snažno i ponosno. Otišao je tiho, sa molitvama, kako je i živio. Sa njim je otišao i djelić nekih od nas, onih koji su vjerovali, koji su se molili, koji vole miris tamjana. Zaborav neće prekriti djela, postojanje, vjeru. I dok razmišljam o smrti, kao neminovnosti, takođe mi se nameće i postojanje gluposti. Koliko čovjek mora biti glup, jer ne znam zaista kako da kažem drugačije a da ne uvrijedim nekoga, da se „obraduje“ nečijoj smrti. Čitam razne riječi, i ne mogu da vjerujem, kolika je samo količina mržnje u pojedincima. I čemu? Da li konstantno bacanje otrova na sve strane, može nekoga ispuniti, učiniti srećnijim, pomoći mu da se osjeća bolje? Mislim da ne. Pitam se, zašto su neki ljudi dozvolili sebi toliku slobodu da komentarišu, pričaju, šuškaju, na skoro sve teme, dajući sebi slobodu da uče druge, da se grubo šale, rugaju. Čemu sve to? Da li su to oni isti, nevoljeni ljudi, koji tiho pate iza svojih maski, čvrsto grčeći vrisak u grudima, koji im želi izaći van i reći „primijetite i mene, živ sam“. Zašto ta nepotrebna želja za ironijom, isforsiranost da se bude „drugačiji“, čak iako znam da oni isti nisu bili nekada takvi. Šta se to desilo pojedicima? Zar ih je život tako grubo mljeo i ni jednom ih nije pomazio, da oni sada stasahu u loše i hladne ljude. Gadi mi se kad vidim, da su čak i kada je smrt u pitanju, cinični, neiskreni, nezahvalni. Ta smrt vreba, na svakom koraku i iza svakoga ćoška i nikada ne znamo ko je sledeći. I uopšte nije važno, jer, ako si normalan, sama vijest da nekoga više nema, nekoga ko nekome znači, trebalo bi da te zamisli, da zastaneš, da udahneš i kažeš: „Žao mi je”, ali isto tako da kažeš i „Hhvala Bogu što su svi moji na okupu i na broju”. Zar je mnogo teže biti čovjek nego biti ljuštura, bez emocija, hladna, neki zid, kamen, sivilo? Zar nije lakše kroz život ići srećan, nasmijan, pozitivan jer to je sve mnogo jednostavnije. I opet kažem otišao je čovjek. Nekome drag i poseban. I nije korona zaraza. Zaraza je zlo koje sijemo i žanjemo jedni prema drugima. Zaraza su podjele, na bolje i lošije, na crne i bijele, na sve što ne bi trebalo da se dijeli, a to se čini. I da, nekih nema mađu nama, ali samo fizički, oni su tu kada im se pomene ime, djelo, samo postojanje. Ima, pak, onih koji su još uvijek živi, dišu, ali ih nema. Jer su nevažni. Probude se jedino kada siju to loše i najgore među nama. I zato nemojmo dozvoliti da nas nadjačaju, nadvise. Za svaku ružnu riječ pružite im osmjeh. To su jedini pravi „udarci“ koji takve ljude bole. Ako ikada pokušate da im uzvratite, na isti, njihov način, sjetite se da ćete biti poput njih i nemojte. Zagrizite usnu, jezik, i osmjeh, onako blag, lagan, za takve će biti tihi ubica. Vi ćete ostati sjajni i čisti, neuprljani, svoji, a oni i dalje, ono što jesu - ništa. I ako koga ovaj moj tekst današnji uvrijedi, žao mi je, znači da se prepoznao među ovim redovima. Žao mi je da se znamo ako je tako. Voljela bih da ovaj tekst otvori oči pojedincima i da shvate da je život malen, kratak, i neponovljiv. A opet da je dat nama na dar, imali smo privilegiju da živomo, da se rodimo, da volimo i da se borimo. Zato, dubok uzdah, uradite nešto lijepo, sjetite se nekoga, upalite svijeću. Danas je otišao čovjek, sjutra će drugi, a jednoga dana neće biti ni nas. Budimo dobri. Žalimo za svakim bićem koje nas napusti i živimo dok nas još ima.
Voli vas Bisa vaša i šalje ljubav. Ništa sem ljubav.