Psiholozi, sociolozi i advokati upozoravaju da je nasilje među učenicima eskaliralo, što potvrđuju i novi slučajevi zlostavljanja, tuča, ucjenjivanja i paljenja školske imovine, dok nadležne institucije i pravosudni organi ne preduzimaju konkretne korake i ne izriču kazne koje bi to spriječile. Iz škola i Ministarstva prosvjete nakon slučajeva nasilja uvijek poručuju da će se oglasiti nakon što policija i ostali nadležni organi odrade svoj dio posla. Samo u poslednja dva mjeseca u Crnoj Gori se dogodilo vršnjačko nasilje i zlostavljanja učenice u Beranama, pokušaj trovanja sonom kiselinom nekoliko đaka u Rožajama, fizički napadi nekoliko dječaka na učenika u Baru i paljenje školske zbornice od strane đaka u Gimnaziji „25. maj” u Tuzima. Sagovornici „Dana” navode da poslednji slučajevi pokazuju da u nasilju u školama učestvuju sve mlađi učenici, uzrasta ispod 14 godina, kao što je slučaj i prilikom zlostavljanja djevojčice u Beranama. Prema rezultatima istraživanja Juventasa, 24 odsto učenika osnovnih i 24,8 odsto učenika srednjih škola u prošloj školskoj godini doživjelo je neki oblik vršnjačkog nasilja. U školama izostaju strategije za borbu protiv vršnjačkog nasilja.

Direktorica Crnogorskog ženskog lobija Aida Petrović istakla je za „Dan” da djecu nasilnike država nije mogla vaspitati, kontrolisati ili uočiti devijacije, ali su mogla stručna lica iz škole.

– Bez namjere da advokatišem ili koga branim, roditeljstvo se mora shvatiti ozbiljno i povesti računa o djeci, a ne očekivati da ih iko drugi vaspitava, pa ni škola, nažalost. Nego, bilo je sličnih situacija i ranije, nažalost biće ih, bojim se, i dalje. „Prašina” se digne par dana, nedjelja i zaboravi do narednog slučaja, kada kreću osude, zgražavanje i presude. Djevojčica za koju se sumnja da je zlostavljana biće za čitav život obilježena i nikada neće moći da zaliječi traume koje je doživjela. Zašto je kod nas sramota poći kod psihologa-psihijatra kada roditelj nešto uoči kod djeteta, a ne može mu pomoći? Ne štitim i ne napadam nikoga, samo znam da ja nikada nisam nešto mnogo očekivala od posvećenosti prosvjetnih radnika djeci kada su bili u tim, pa i starijim uzrastima. Kako na Zapadu od toliko nesreća, ubistava, terorizma i sličnih zločina prosvjetno osoblje nikada nije to uočilo ranije, javilo policiji i spriječilo? Bar su oni napredniji u smislu institucija, ali nisu svemoćni. Porodica, roditelji za mene su na prvom mjestu da uoče i prepoznaju promjene kod djeteta – ističe Petrovićeva.

Advokat Srđan Lješković, koji se bavi maloljetničkom delikvencijom, ocijenio je za „Dan” da su sudovi u Crnoj Gori veoma blagi kada je u pitanju nasilje među djecom, dok nadležne institucije ne reaguju pravovremeno.

– Radi se o specifičnim krivičnim djelima u koja su uključena maloljetna lica, a koja proizvode velike posledice po čitavu porodicu. Obrazovne ustanove vršnjačko nasilje guraju pod tepih, a sudovi su izuzetno blagi kada se izriču kazne, zbog čega se problem ne rješava. Pravosudni organi bi, po mom mišljenju, trebali da pojačaju sankcije. Od osnovih do srednjih škola svi pokušavaju da riješe problem nasilja i zlostavljanja, ali to nije dovoljno. Smatram da treba mijenjati krivični zakon kako bi maloljetnici odgovarali za krivična djela, a u slučaju da oni ne mogu, treba sankcionisati roditelje, pa makar i novčano – ističe Lješković.

Psihijatr Radmila Stupar Đurišić kazala je za „Dan” da uzroke nasilja u školama nalazi u niskoj frustracionoj toleranciji kod neke djece i nerazvijenosti samopoštovanja, što je posledica neadekvatne roditeljske brige o takvoj djeci.

– Niska frustraciona tolerancija je prirodna pojava kod mladih jer njihova ličnost nije dovoljno razvijena da bi izdržala pritiske želja, potreba i motiva. Neka djeca ne umiju da sačekaju, odlože zadovoljstvo, prihvate ograničenja. Neka djeca ne razumiju da ne znači da trebaju da prestanu sa tom aktivnošću. Jako često sa takvom djecom niko ne radi na snaženju njihove ličnosti i oni sa niskom frustracionom tolerancijom svakog dana bivaju izloženi raznim uticajima savremenog društva. Ne dobijanje onoga što želimo, a nemanje sistema prihvatanja granica uvijek dovodi do agresivnosti ličnosti. Samopoštovanje je rezultat ocjenjivanja sopstvene vrijednosti. Nije urođeno, nije naslijeđeno, uspostavlja se pod uticajem roditeljske percepcije vrijednosti. Samopoštovanje je odnos između postignutog i onoga šta je bilo u namjeri. To je stepen uvjerenosti i sopstvene vrijednosti. A dijete uvijek u roditelju traži potvrdu vrijednosti prije nego što je uvrsti u sopstvenu karakteristiku. Nerazvijenost samopoštovanja je drugi uzrok ovakvog ponašanja i, za razliku od frustracione tolerancije, koju mogu razvijati djeca i u školi, za samopoštovanje su zaduženi isključivo roditelji – navodi Stupar Đurišić.

D.B.

---

Škole i nastavnici da prepoznaju delikvente
Mreže NVO za borbu protiv vršnjačkog nasilja i Mreža za borbu protiv nasilja nad djecom, u reagovanju povodom navoda o zlostavljanju dvanaestogodišnje djevojčice od strane petorice vršnjaka u Beranama, ocijenili su da je taj slučaj potvrda da crnogorsko društvo još uvijek ne može da se izbori sa problemom vršnjačkog nasilja i da nijesu stvoreni uslovi za bezbjedan život djece.

– Nadležni u školi, koji su svakodnevno bili u kontaktu sa maloljetnom djevojčicom, kao i osobe obučene za rad sa djecom, morali su ranije uočiti višemjesečno zlostavljanje. Škola je dužna da kao vaspitno-obrazovna ustanova reaguje na prve znake poremećaja u ponašanju, nasilnog ponašanja, pojačane agresije, lošeg vladanja i spriječi da dođe do eskalacije takvih ponašanja. Škola to postiže kroz adekvatan i blagovremen rad sa djecom i njihovim starateljima, uključujući ih u sistem podrške koji prevazilazi uobičajne vaspitne mjere kao što su ukori, loša ocjena iz vladanja i premještanje u drugo odjeljenje – poručeno je u reagovanju.



”Obrazovne ustanove vršnjačko nasilje guraju pod tepih, a pravosudni organi bi, po mom mišljenju, trebali da pojačaju sankcije, kaže Lješković