HERCEG NOVI – Vladislav Vlado Perović tvrdi da broj 13 i te kako može da bude srećan, a ovu tvrdnju zasniva na svojoj životnoj priči koja je 13. jula prije tačno 80 godina započela u Trebaljevu kod Kolašina, gdje se on rodio kao 13. dijete Radojice i Stanije Perović rođene Miomanović. Put ga je vodio od Kolašina preko Beograda do Opatije i Njemačke, gdje je sedamdesetih godina prošlog vijeka bio vlasnik nekoliko restorana, a potom se, kaže, skrasio u Herceg Novom, gdje sada provodi mirne penzionerske dane.
Bez Njemačke kaže ne može, pa pola godine provodi tamo, a pola u Novom. Za osamdeseti rođendan iznenadili su ga prijatelji iz Njemačke koji su, kako kaže, na prepad (bez najve) stigli u Herceg Novi da mu čestitaju rođendan.
Perović kaže da su to dragi gosti, djeca, sada već odrasli ljudi, koje su još roditelji dovodili u njegov restoran „Crna Gora” u Bad Krojcnahu.
Isprva je kaže bio prijatelj sa njihovim roditeljima koje je upoznao kao goste svog restorana, a sada je već prijatelj i njihove djece, čak i više od toga jer ga oni nazivaju tatom.
– Ne znam čime sam to zaslužio. Nisam im pružio ništa više od uobičajene ugostiteljske ljubaznosti – kaže Perović dok sjedimo sa njim i njegovim gostima iz Njemačke, Tomasom i Ize Šverg, i Heramanom Rujdigeom na terasi hotela „ACD” u Meljinama, gdje oni ređaju uspomene, a Darka Nikolića, vlasnika hotela, vidimo kako donosi slavljeničku tortu. Švergovi i Rujdige kažu da su tati Vladu banuli iza ponoći, 13.jula....pokucali na prozor kuće i na njemačkom otpjevali rođendansku pjesmu.
– Moji su roditelji bili prilično imućni. Živjeli su u Trebaljevu pored Kolašina. Imali su mnogo goveda i ovaca, a ja sam dan nakon Petrovdana rođen kao trinaesto od četrnaestoro djece. Kada sam izrazio želju da se bavim ugostiteljstvom, otac nije bio zadovoljan. Kazao je da učim za slugu. Tako se u to vrijeme doživljavao konobarski posao. A eto, gdje od toga, kako su u to vrijeme govorili sluge, dogurah....do gospodara – priča Perović i objašnjava da je radio jedno vrijeme u hotelu „Bjanka”, koja je finansirala njegovo obrazovanje na ugostiteljskoj školi u Beogradu, nakon čega je uslijedilo usavršavanje u čuvenoj Opatiji. Po okončanju školovanja, odlučio je da okuša sreću u Njemačkoj.
– U Njemačkoj se radilo od jutra do sutra. Otišao sam kao pečalbar. Radio sam kod drugih dok nisam stekao kapital da otvorim svoj restoran. Isprva u Dizeldorfu i Kelnu, a potom u Bad Krojcnahu, koji je prekrasno banjsko mjestoj. Restoran sam nazvao „Crna Gora” i u njemu su se služila isključivo naša nacionalna jela.
Njemci su voljeli da dolaze kod mene, i ne samo oni, jer se uvijek osim dobre hrane, mogla naći i lijepa riječ. Toliko su uvažavali moj rad, da sam dobio Srebrnu plaketu čak tri njemačke pokrajine za doprinos ugostiteljstvu, tokom 25 godina bavljenja ovim poslom – priča Perović.
A za eksploziju interesovanja za restoran, kaže, „krivci” su Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se 1974. godine održavlo u Njemačkoj i posjeta Miljana Miljanića, tadašnjeg selektora fudbalske reprezentacije SFRJ, odnosno „plavih” kako su tada zvali fudbalere iz Jugoslavije.
– Držao sam Titovu sliku u restoranu, a kada je Miljanić došao, majka mu je od mojih Perovića, izgrlili smo se kao rod i ja sam iskoristio tu posjetu kao reklamu za restoran. Danas taj restoran više ne postoji iako je objekat i dalje u mojem vlasništvu. Moji sinovi nisu bili zainteresovani za ugostiteljstvo, pa su objekat rentirali Italijanima, koji su ga pretvorili u zabavni park za djecu.Ipak, od prihoda i dalje svi lijepo živimo – priča Perović.
Ize Šverg, gleda i sa pažnjom sluša Vladovu priču. Sa posebnom nježnošću izgovara rečenicu „moj tata”.
Njen suprug Tomas objašnjava da su svi oni kao djeca dolazili u čika Vladov restoran.
Isprva sa roditeljima, čak tri puta sedmično, a onda i sami, na piće, čašicu razgovora, jelo i ples.
– Nikada nismo prekidali kontakt. Kada dođe u Njemačku, on mora prvo da dođe kod nas, pa tek onda svojoj kući. Na tome insistiramo. Ne mogu vam opisati koliko ljudi tamo njega voli. I svako od njih, ko nije mogao doći ovamo,a vjerujte ima ih mnogo,napravio je video zapis u kojem mu čestita rođendan. Preplavili smo Fejsbuk čestitkama – uz osmijeh priča Tomas Šverg.
K.Matović


Dan započinje „Danom“

– Za sve ove godine nijedan broj „Dana” nijesam preskočio da pročitam – ističe Vlado dok nam pokazuje svog „jagura”, prekrasnog crvenog kabrioleta fiću na kojem čuva motive bivše Jugoslavije.
– U savršenom je voznom stanju – sa ponosom naglašava Vlado, a mi mu želimo da ga još dugo vozi i da „Dan” još dugo čita u dobrom zdravlju i veselju.