-
PETNjICA – Primjer sela Lješnica, koje se prostire na sedmom kilometru od Petnjice, jasno svjedoči da su potpuno opravdana upozorenja da pojedinim područjima na sjeveru Crne Gore prijeti bijela kuga. Raspoloživi podaci govore da broj stanovnika u ovom pitomom mjestu, rasprostranjenom duž rijeke Lješnice, iz godine u godinu drastično opada. Lješnica, selo smješteno u MZ Tucanje, prije nekoliko decenija brojalo je preko sto mještana koji su baveći se stočarstvom i poljoprivredom obezbjeđivala pristojnu egzistenciju. Danas u Lješnici, jedinom selu u Bihoru u kom, pored Azana, živi pravoslavno stanovništvo, tokom cijele godine živi svega 19 stanovnika. To je začuđujući podatak kad se zna da Lješnicu naseljava 12 bratstava i to Mirkovići, Prelevići, Vujoševići, Vujadinovići, Đurišići, Šćekići, Joksimovići, Đuraškovići, Brakočevići, Veljići, Ćeranići i Kastratovići.
Da se Lješnica zaista suočava sa negativnim demografskim kretanjima, uvjeriće se svako ko se uputi ka tom mjestu, udaljenom od magistralnog puta Berane – Bijelo Polje svega pet kilometara, jer će ga dočekati netaknuta priroda i brojne zatvorene kuće. Putnik će zapaziti da u Lješnici više nema brojnih stada ovaca i govedi i da su nekadašnje oranice uglavnom pretvorene u livade. Uz to će morati, i pored tradicionalnog gostoprimstva mještana, dobro da se namuči da bi došao do nekog sagovornika, jer su se ljudi poslednjih decenija odselili za Berane, kao i u druge gradove širom Crne Gore i bivše Jugoslavije. Neki od njih se samo povremeno vrate zavičaju, obiđu svoja imanja i evociraju uspomene na vrijeme kad je svaka kuća na obalama rijeke Lješnice brojala po desetak članova. Među njima je i šezdesetdevetogodišnji Vuk Mirković koji ističe da su minulih decenija brojni faktori uticali da dođe do naglih migracionih kretanja na prostoru sjevera Crne Gore.
– Živim u Podgorici, ali se uvijek, kad mi to prilike dozvole, vraćam zavičaju. I kad god dođem zamislim se pred činjenicom koja ukazuje da već dugi niz godina u Lješnici nema nijednog đaka. A svi dobro znamo da tamo gdje nema pelena, nema ni života. To je krajnje zabrinjavajuća situacija, s obzirom na to da se ovdje nekada sve orilo od dječije graje i od momačke i djevojačke pjesme. Sjećam se kako se nekada pjevalo: „Oj Lješnico u dolinu imaš divnu omladinu“. Sad nema ni omladine ni pjesme. Pjesmu je zamijenio muk, što kod čovjeka budi krajnje neprijatan osjećaj. Nema ni jakih gazdinstava kao nekada, iako se danas na selu, zahvaljujući brojnim pogodnostima, mnogo lakše živi nego nekada. Pitanje zašto je to tako zaslužije neke dublje analize, jer iseljavanje stanovništva nije karakteristično samo za Lješnicu nego i za sva druga mjesta na prostoru Bihora i cijelog sjevera Crne Gore. Ali svakako država i svi drugi relevantni faktori treba da shvate da je krajnje vrijeme da se preduzmu odovarajuće mjere za istinsko oživljavanje naših sela – ističe Mirković.
Rijetki mještani tvrde da kroz različite programe treba materijalno podržati porodice i otvoriti nova radna mjesta ukoliko se želi spriječiti dalje propadanje sela. Prema njihovom mišljenju, i socijalna politika koja se sprovodi u Crnoj Gori jedan je od uzročnika sveukupnog zaostajanja petnjičkog kraja.
– Da se primijetiti da dosadašnja zalaganja u pravcu razvoja sela i poljoprivrede na sjeveru Crne Gore nijesu dala očekivane rezultate. Naša sela su pretvorena u mjesta iz kojih narod konstantno odlazi, a vrlo rijetko se vraća. Uzroke svakako treba tražiti u nedostatku radnih mjesta, jer mladi ljudi ne uspijevaju da pokrenu neki biznis i tako uposle i sebe i svoje ukućane. Sve se završava na pokušajima. Zato omladina i odlazi tamo gdje ima posla, jer niko ne želi da najljepše godine svoga života provodi na birou rada – smatraju mještani.
Sa takvom konstatacijom složio se i osamdesettrogodišnji Đorđije Prelević naglašavajući da društvo u cjelini nije uradilo ništa da zaustavi nagli odliv stanovništva iz bihorskih sela.
– Lješnica, koja raspolaže sa preko 70 hektara obradivog zemljišta, nekad je bila selo uzornih domaćina, koji su držali velike buljuke stoke. Svaka stopa zemlje se ručno obrađivala. Jednostavno, ovdje se živjelo od rada jer su ljudi shvatali da je to jedini način opstanka. I živjelo se dobro, iako je u svakoj kući bilo dosta djece. Iz dana u dan se išlo naprijed. Prije nekoliko decenija narod je počeo da odlazi u neke srećnije krajeve, a društvo u cjelini nije preduzimalo nikakve mjere da zaustavi nagli odliv stanovništva i Lješnica je opustjela – kaže Prelević.
D.J.


Imanja daju u zakup

Kad se dođe u Lješnicu da se zapaziti da pojedina imanja obrađuju poljoprivredni proizvođači iz drugih mjesta. Među njima je i Sead Muratović iz Petnjice koji ističe da plodne parcele u Lješnici uzima u zakup.
– Držim farmu krava u Petnjici. Radi obezbjeđivanja neophodne stočne hrane godinama u Lješnici uzimam pod zakup poljoprivredne parcele, jer su brojni mještni prestali da obrađuju svoja imanja. Zašto je to tako, ne bih znao da kažem, ali je očigledno da je sve manje mladih ljudi koji pokazuju želju da ostanu da žive u mjestu svog rođenja i bave se tradicionalnim poslovima. To se dešava iako se zna da je Lješnica pitomo mjesto i sva imanja mogu da se obrađuju uz pomoć mehanizacije – navodi Muratović.


Slažu se sa muslimanima

Mještani Lješnice naglašavaju da su posebno ponosni što su i u teškim vrenima sačuvali dobre međuljudske i međuvjerske odnose sa svojim komšijama muslimanima.
– Svakako da posebno treba istaći da su mještani Ljeešnice uvijek održavali dobre odnose sa svojim komšijama muslimanima iz susjednih sela. O tome govore i brojna kumstva i pobratimstva između pravoslavaca iz Lješnice i muslimana sa prostora Bihora. Mi smo pravi primjer kako ljudi mogu da žive zajedno bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost – kaže Vuk Mirković.