GU­SI­NjE – Se­la na pro­sto­ru gu­sinj­ske op­šti­ne polako odumiru i, kako stvari stoje, u skorijoj budućnosti pojedina će postojati samo u sjećanjima. Jed­no od takvih je i se­lo Li­je­vi Gr­nčar, koje se graniči sa Al­ba­ni­jom, gdje trenutno stalno živi de­se­tak domaćinstava, od nekadašnjih oko četrdeset. Uglavnom su ostali stariji, jer su mladi otišli u potrazi za boljim uslovima života.
Pro­fe­sor u pen­zi­ji Mi­le­ta Mito Iva­no­vić, čija kuća i imanje se nalaze uz sam granicu s Albanijom, neće da iznevjeri tradiciju svojih predaka već sa svojom suprugom Jelenom prkosi surovoj sudbini koja selima uskraćuje budućnost. Starija kćerka Marija i sin Vuko studiraju, a njihovim putem od naredne godine kreće i druga kćerka Milena, a za njom i sin Vasilije. Potrudio se Mito da imanje svojih predaka proširi i svom potomstvu omogući da i tu mogu da žive ili da uvijek mogu doći na svoje i imati i dodatni izvor prihoda.
– Studirao sam i diplomirao istoriju u Prištini i radio kao profesor u školama na Kosmetu, a potom u redovima policije i vojske u Crnoj Gori, kako bih bio bliže i od pomoći staroj majci... Sada kao penzioner mogu bolje da se posvetim imanju sa kojeg sam se i školovao. Posmatrajući na­šu ukup­nu si­tu­a­ci­ju, šta reći osim ono što je istina - da smo u ovih tri­de­se­tak go­di­na pod ovom vla­šću iz­gu­bi­li život. Od onog bogatstva i fine i velike zemlje doći na ove grane, pa to su mogli samo ovi pohlepnici. No, poznato je od davnina da se točak sreće okreće, pa će se brzo vidjeti kome ide čast, a kome bruka -dovijeka. Ne smije se klonuti i dići ruke od svega –predati se, već samo treba ići naprijed. Zemlja nas je održala, pa što da je zapustimo? Ovdje je zemlja dobra, samo je treba obrađivati. Znamo mi i iz priča naših starih, neki pomalo i pamte, kako je ovaj kraj povrćem, a pogotovo krompirom, hranio cijelu Crnu Goru. Tu je i dalje ista zemlja i zašto je ne cijeniti? Ako se hoće, bar dio toga može se pokrenuti i ovdje se mnogo bolje može živjeti nego u tuđini –ističe Ivanović.
Ističe da u napuštene kuće ljeti poneko i navrati, ali sve rje­đe. U se­lu, veli, ima de­se­tak starijih ne­že­nja, koji sad i ne razmišljaju o ženidbi, a to­li­ko ih je i mla­đih, ko­ji se pod ovakvim uslovima i ne mo­gu ože­ni­ti. Do sko­ro su, ka­že, ne­ki ima­li sre­će da se ože­ne dje­voj­ka­ma iz Al­ba­ni­je, ali je sa­d i ta­mo dru­ga­či­ja sli­ka, a vi­dje­le su i da se ovamo nazaduje, pa što da idu iz lošeg u gore.
–Ka­da se sve sa­gle­da i izračuna, ni­je te­ško za­klju­či­ti da ov­dje ži­vot zamire, ali, kako rekoh, ne bi se trebalo predavati. I naši stari su teško živjeli, ali su se dostojanstveno borili i izborili za nas. Moramo i mi za naše! Ne smijemo dozvoliti da se oku­plja­mo i viđamo sa­mo na sa­hra­na­ma, da nas jednog dana nestane! Bolje bi bilo malo i da se zapjeva na nekoj svadbi kao nekad i da se proveselimo! Od djece još u osnov­noj ško­li sa­mo mo­že­te ču­ti pri­ču o pu­tu za Ame­ri­ku, i to je ta naša propast. Tu­žno! Odvojismo se od Plava, misleći da ćemo procvjetati kad se osamostalimo, ali bi obrnuto. Načisto postradasmo, jer je vlast nesposobna. Ko ne vjeruje, neka pita Duška Markovića. Svi li­stom smo bi­li za po­vra­ćaj op­šti­ne, ali…!? Uhlje­bilo­ se tamo ne­ko­li­ko po­ro­di­ca iz stranaka na vlasti, a ne zaposliše nijed­nog pra­vo­slav­ca iako i mi ima­mo ljudi s fakultetskim diplomama koje nijesu kupljene u Novom Pazaru ili na nekim drugim lokacijama. Ako to nije kriminal, onda ne znam šta je, a hoćemo u Evropu. Blago njoj s nama ovakvima ako kojim slučajem dopremo do nje –revoltiran je Ivanović.
Njegov komšija Rajo Bojović ukazuje da već decenijama imaju problema s elektrosnabdijevanjem. Stubovi su uglavnom drveni i dotrajali, a daleko su od trafostanice tako da napon odgovara svjetlosti lampe.
– Nekoliko stubova bliže kućama zamijenjeno je betonskim, ali šta je bolje kad oni drugi, drveni i dotrajali nijesu zamijenjeni novima. Ni novine ne možemo pročitati, toliko je napon slab. Da ne pričamo o uređajima koji često crkaju, ali štetu nikako ne možemo naplatiti iako je uzrok slab napon električne energije. Struju nam papreno naplaćuju, a mi maltene živimo u mraku. Tražimo i molimo iz godine u godinu da riješe taj problem, ali nam dosad nijesu izašli u susret–razočaran je Rajo Bojović.N.V.

Put niko ne održava

Božidar Bojović navodi problem puta koji je prije nekoliko godina urađen od Gusinja do graničnog prelaza, ali koji se slabo održava. Odroni su česti, pa je rizično i za pješake i za vozače.
-Velike su kosine i strmine s gornje strane puta i česti su odroni. Kad ne pada veće kamenje, onda se obrušava ono sitnije koje cijepa gume. Mašina koja bi to trebalo da održava put veoma rijetko prođe. Kad se nešto desi, svi su krivi osim stvarnog krivca i na tome se sve završi –negoduje Božidar Bojović.

Grnčar odnosi imanja

Ivanović kaže da je škola u Grnčaru urušena i da je to tuga i pogledati, kao i vojni objekti duž granice...
–Ri­je­ka Grn­čar nosi imanja, voćnjake, oštetila je puteve… Razlog tome je neuređenost obala i eksploatacija materijala odobrena od nadležnih državnih i opštinskih organa. Meni je vo­da od­ni­je­la ili one­mo­gu­ći­la za ob­ra­du oko hek­tar imo­vi­ne, sa oko 280 sad­ni­ca vo­ća. No, šta je bolje pričati kad se sve to dešava svake godine, mi pričamo i žalimo se, ali niko ništa ne preduzima –ističe Iva­no­vić.