ROŽAJE – Profesorica u rožajskoj Gimnaziji „30. septembar” i spisateljica, majka četvoro djece i jedna od najuspješnijih žena u Crnoj Gori, Mirsada Šabotić godinama niže uspjeh za uspjehom. Njen humani rad, upornost, entuzijazam, ljudskost i osjećaj za pravičnost, prepoznati su ne samo u Crnoj Gori već i u regionu pa i šire. Ova svestrana žena posljednjih godina okitila se sa čak 15 vrijednih nagrada, od najvišeg crnogorskog priznanja „Oktoih”, preko najvišeg opštinskog priznanja nagrade „30. septembar” do priznanja „Najžena 21. vijeka”, koje joj je dodijelila Agencija AIRLI NIVO iz Beograda. Nominovana je za nagradu Global Teacher Prize za 2018. godinu za najboljeg nastavnika svijeta iz oblasti spisateljstva. U podužoj biografiji Šabotićeve piše da predstavlja Crnu Goru kao ambasador obrazovanja u Foremost Fondaciji sa sjedištem u Pakistanu. Kao tekstopisac, scenograf i režiser dosada je odradila 25 pozorišnih predstava. Autorica je zbirke pjesama „Žad”, dramskih tekstova „Drame”, dva izdanja romana „Majko zašto”, zbirke priča „Nemiri”, te drugog dijela romana „Majko zašto”, zbirke priča „Ajšina suza”. Objavila je brojne recenzije romansirane biografije poznatih ličnosti, priče, pjesme, analitičke i istraživačke radove obrazovnog i vaspitnog sadržaja u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je nagrade ‚‘Iskra‘‘ iz oblasti filantropije, a izdvaja Zlatnu plaketu za preduzetništvo u obrazovanju i kulturi koju joj je dodijelio Univerzitet u Travniku. Potom nagradu „Šantićevo pero” za umjetničko dostignuće i talenat u promovisanju mladih učenika, te drugih književnih nagrada među kojima su „Đula” i „Vriska”. Udruženje slobodnih umjetnika Australije dodijelilo joj je povelju za pjesmu „Ne vjeruj istini”. Dobitnica je Plakete za snagu lirskog izraza u Kostolcu, „Bihorske venere”, te nagrade Cita dell Galateo za priču „Taraba”. Za priču „Nijesu me htjeli”, nagrada joj je uručena u Italiji. Posebno je ponosna na nagradu „Glas pjesnika” koja joj je takođe dodijeljena u Italiji za pjesmu „Srđanu Aleksiću”. Njena djela prevedena su na turski, albanski, italijanski, mađarski i engleski jezik. U razgovoru za „Dan” Mirsada Šabotić kaže da će uskoro krenuti da piše novi roman satkan od fikcija i fakata iz njenog života, koji će nasloviti imenom „Viktorija”, što ovoj nadasve upornoj, ambicioznoj, inovativnoj i talentovanoj ženi zaista i priliči.
–Kao i svako ljudsko biće i ja nisam bez mana. Temperamentna sam, brza na riječima, ali veoma iskrena. Ne trpim nepravdu i perfidnost. Kažem ljudima u lice sve šta mislim ali se zbog toga često i pokajem iako ove greške često ponavljam. Nepravda je nešto što nikako ne mogu da podnesem a samim tim i laž, poltronstvo, korupciju, mito i sve druge devijacije. Jako sam osjetljiva i pogađaju me sve uvrede – ovako sebe opisuje Šabotićeva i konstatije da „ljudi mogu da vam oproste sve ali uspjeh nikako”.
Iako je svoj radni angažman maksimalno posvetila učenicima od kojih veliki broj njih, po uzoru na svoju profesoricu nižu uspjehe iz oblasti književnosti i znanja, Šabotićeva se ipak našla na meti zavidnih jer je bila žrtva intriga koje su, nažalost, uticalo na njeno zdravstveno stanje, ali je to nije spriječilo da poput Prometeja, bakljom u ruci radi na osvješćivanju čovjeka.
–Ako se čime ponosim, onda je to moj odnos sa đacima. Nikada nisam zaključila jedinicu na kraju godine niti je bilo kada odličan đak kod mene imao četvorku, jer prilikom ocjenjivanja treba sagledati psihologiju učenika i razumjeti ga, jer je nelogično da neko ko ima petice iz matematike, fizike, hemije biologije.. ima četvorku iz maternjeg. Na ovaj način mojim đacima dajem priliku da me dožive kao prijatelja a oni se zbog tog mog odnosa potrude da opravdaju moje povjerenje. Učenici me čine srećnom. Oni su najbolji kritičari koji traže ljubav i razumijevanje od profesora. Ukoliko se ne postavimo pravilno prema njima oni postaju nezainteresovani i demotivisani za učenje – smatra Šabotićeva koja je djetinjstvo i mladost provela u Peći.
–Odgajana sam u divnoj porodici u kojoj su me učili da gajim ljudskost i poštenje, da poštujem red i disciplinu a religioznost je bila osnova za moje vaspitanje. Osim skromnosti roditelji nisu mogli da mi priušte raskoš koju su imali mnogi moji drugovi i drugarice ali i pored toga djetinjstvo mi je bilo bezbrižno i bogato. Ima li šta ljepše nego odrastati uz tri sestre i dva brata. Uvijek sam željela baš takvu porodicu pa sam je stvorila rađajući četvoro djece na koje sam danas ponosna – ističe Šabotićeva i naglašava da je ambicioznost i temperament a istovremeno nježnost i blagost usvojila od svoje učiteljice Dragice Vukić.
-Moja učiteljica me je naučila kako se voli i još u tim godinama shvatila sam da je biti prosvjetni radnik najplemenitiji posao – kaže Šabotićeva koja se ponosi time što je prva žena iz svoga roda, plemena Bibića, koja se okitila fakultetskom diplomom.
Kaže da su je mnogo pogodila dešavanja na Kosmetu.
-Nastupilo je zlo vrijeme, kada je ljudski život malo vrijedio a još manje obraz. Moji mladalački dani bili su oskrnavljeni porušenim međuljudskim odnosima, zatim ratom. Bio je to najteži period u mom životu kada se moja porodica rasula na sve strane svijeta. Tada je nastupila moja višedecenijska patnja. Porodicu sam uspjela da okupim tek nakon 30 godina kada je promovisan moj roman ‚‘Majko zašto‘‘ i te trenutke ću pamtiti dok sam živa jer je to bio posljednje okupljanje moje porodice u punom sastavu – priča Šabotićeva ističući da nova etapa u njenom životu počinje udajom.
- U porodici moga supruga našla sam ljubav i poštovanje a u znak sjećanja na svekra napisala sam priču ‚‘Borba s vukovima‘‘. Ponosna sam na te odnose i vjerujem da ću to poštovanje, plemenitost i dobre odnose prenijeti na svoju djecu – ističe Šabotićeva i dodaje da je svoje ambicije gušila u početku brka, strahujući da će zapostaviti porodicu.
- Jedan od svojih talenata oprobala sam 1997. godie kada sam sa učenicima izvela prvu pozorišnu predstavu. Tada sam shvatila da je organizovanost i planiranje osnov za uspjeh i tako sam počela da stvaram, pišem i radim u vannastavnim aktivnostima a uspjesi su počeli da se nižu. Angažovala sam sebe cijelu dajući se porodici, pozorištu, književnim večerima, humanitarnim akcijama. Ono što sam oduvijek željela je škola bez zidova i dobila sam je. Shvatila sam da je došlo mojih ‚‘pet minuta‘‘ išla sam dalje dok su moja djeca odrastala uz moje ambicije da budu odlični đaci i dobri ljudi i u tome sm uspjela maksimalno, jer da se nijesam ostvarila kao uspješan roditelj, sve moje nagrade ne bi imale veličinu – s ponosom ističe Šabotićeva.
Njena borba perom protiv destruktivnih pojava i anomalija u društvu polako razbija predrasude u sredini u kojoj živi. Njen kosmopolitski duh razbija barijere među ljudima, ujedinjuje raznolikosti i doprinosi osvješćivanju, posebo mladih pored kojih se najbolje osjeća
-Želim da svojim književnim djelima obogatim životne i iskustvene čitalačke spoznaje kroz koje jasno razgraničavam dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde, čojstvo od nečovještva. Građu mog širokog književnog opusa čini kombinacija faktografskih i fiktivnih elemenata. Pisanje je moj vid borbe protov besmisla, rezignacije i zaborava – ističe Šabotićeva, a maksima na koju se poziv glasi: Ljepotom, radom i humanošću, odupirem se prolaznosti života.
V.Ra.

---

Rad sa djecom je oplemenio
Za oko dvije i po decenije rada sa učenicima Šabotićeva kaže da je doživjela mnogo iznenađenja, te da ju je rad sa djecom oplemenio i humanizovao.
-Sjećam se da su mi jedne prilike po povratku sa bolovanja moji učenici prostrli crveni tepih i dočekali me sa buketima cvijeća. Isto tako, prije nekoliko godina na maturskoj večeri doživjela sam još jednu radost kada su mi učenici na platnu od pet metara ispisali ‘’volimo vas profesorice, neka nas ne rastave godine što dolaze’’ a potom iznijeli tortu sa vatrometom. Ovako nešto zaista treba doživjeti i uvijek u ovakvim situacijama iz mojih očiju poteku suze kojih se ne stidim – navodi Šabotićeva, koja svojim učenicima uzvraća iznenađenja kroz spremnost da pomaže najsiromašnijima. Ova humana žena je je o svom trošku realizovala brojne projekte, a javnosti je poznat događaj kada je uloživši svoja sredstva i sredstva donatora štampala učenici knjigu.
-Mi u razredu imamo kasicu u koju svaki učenik koji napravi neopravdan izostanak ubacuje 20 centi. Taj novac nakon četiri godine poklanjamo najsiromašnijem đaku kako bi mogao da ode na ekskurziju – kaže Šabotićeva.


Buntovnik po prirodi
-Osnovnu školu sam pohađala sa djecom intelektualaca i imućnih ljudi i ja sam jedina bila iz radničke porodice. Sjećam se kada je naša drugarica Sanja, koja je imala fizički hendikep, pozvala cijeli razred na rođendan ali, nažalost, osim mene, niko joj nije došao. Uštedjela sam novac od užine da joj kupim čokoladu. I danas me bole njene suze i očaj. Tada sam shvatila koliko je život surov i taj događaj mi je postao vodilja da se borim za egzistenciju i da svoje srce obojim ljudskošću, plemenitošću i empatijom - prisjeća se Šabotićeva, i ističe da se buntovna priroda u njoj probudila početkom puberteta.
-Često se sjetim riječi moga oca koji mi je govorio, „kako te Allah (Bog) ne dade da si muško, valjala bi državi”. Dok sam studirala u Prištini istovremeno sam radila, čuvala djecu, čistila kuće... Tek na četvrtoj godini studija zasnovala sam posao u OŠ „Aco Marović” u Prištini što je za mene bilo veliko olakšanje. Nakon završetka studija zaposlila sam se u Ekonomskoj školi „Mileva Vuković” u Peći – prisjeća se Šabotićeva


Ne posjećuje pedikir, manikir, teretanu