Problem iseljavanja sa područja bjelopoljske opšptine sve je izraženiji. Kako sa gradskog, tako i seoskog područja. Autobusi, svakog dana, su puni onih koji traže spas od kako ističu nemaštine, koja ih je zadesila. Oni koji su ostali, kažu da žive više nego teškim životom. Koritska visoravan je priča za sebe. Tu je do unazad par godina bilo dosta onih koji se bave poljoprivredom. Naročito stočarstvom. Sad su sela prorijeđena. Na većini kuća dimnjaci ne dime što znači da u njima niko ne živi. Mještani, kojih je najviše u poodmaklim godinama, kažu da se skoro pa nigdje više ne čuje dječji plač.
Član Mjesne zajednice Korita, kojoj pripada više sela na ovom prostoru,
Bajro Adrović tvrdi da na ovom području ima puno onih koji žive životom nedostojnim čovjeka.
– Ima puno onih koji više nijesu u stanju da prehrane svoje višečlane porodice. Nemaju nikakvih primanja i jedva sastavljaju kraj s krajem. I svaki vid pomoći im je prijeko potreban. Zato o ovom problemu društvena zajednica mora što prije da povede računa. Da pomognemo onome kome je pomoć potrebna i učinimo sve što je u našoj moći, kao društvo, da zadržimo mlade na ognjištima- ističe Adrović.
On naglašava da je trenutno možda u najtežoj situaciji
Džemal Softić iz sela Vrba, koji živi sa petoro djece i suprugom bez ikakvih primanja. Nekoliko dana pred novogodišnje praznike ovu porodicu posjetili su direktor škole u Crhlju, susjednom selu,
Ćemal Vreva i predstvnici nevladine organizacije „Euromost” na čelu sa
Almirom Mekićem. Oni su tom prilikom djeci uručili skromne poklone.
– Nemamo nikavih primanja. Živimo od danas do sjutra. Više smo gladni nego siti. Primali smo socijalu, koja nam je ukinuta evo četiri mjeseca. Znači, živimo od ništa. Imamo kravu koju nam je je dodijelio Humanitarni fond „Hilal” i jednu kozu. Struje nemamo četiri i po godine i šterika je jedino svjetlo u našem skromnom domu, a i njih štedimo. Nemamo kupatila, nemamo vode. Zimi i ljeti djeca se kupaju u kadi ispred kuće- priča Softić i dodaje da mu je brat od strica
Asmir dotjero drva, a selo im dodjeljuje namirnice i, kako kaže, tako nekako preživljavju dan za danom.
– Prije dva dana
Crnovršani sa Loznica donjeli su namirnice djeci-kaže Softić i dodaje da je nakon pada sa traktora on nesposoban za rad.
– Ne mogu više ništa zaraditi za ovu djecu. Makar da im kupim odjeću ili obuću, sveske ili udžbenike. Ipak, pored sve ove nemaštine oni su osrednji đaci- priča Softić i zahvaljuje svima koji su ih se sjetili i pomogli u hrani, odjeći, obući... kako „ne bi skapali od gladi i nemaštine”.
– Iskopao sam temelj na svom imanju i mislio kuću da gradim. Neki ljudi su mi bili obećali pomoći, jedan komšija dotjerao dvije ture šljunka i tu je sve stalo-ističe Softić.
Sličnih priča i sudbina u ovom kraju je bezbroj. I skoro svaka teža jedna od druge.
– Na dijelu puta od Srđevca, preko Lozne, Crhlja, Vrba, Koriota, sve do Sušice i dalje do Đalovića, problema ima na pretek. Ljudi žive teško, da teže ne može biti. Ipak, nadu u bolje sjutra, iako ima dosta iseljavanja, ne gube. Nadaju se da će se neko konačno dosjetiti i poboljšati uslove života na ovom području, da se vraćaju oni koji su otišli, da se mladi žene i da se čuje dečja graja. Da život u ovom krajevima bude dostojan čovjeka- poručuje Bajro Adrović. M.N.
)){kind=small}
