ANDRIJEVICA – Potkomovsko selo Đuliće, udaljeno od Andrijevice oko osam kilometara, oduvijek je važilo za omiljeno sastajalište mladih. Kraj čuvene „Persine prodavnice” godinama se skoro svakodnevno mogla čuti pjesma „Oj Đuliće u dolinu/ divnu imaš omladinu”. Međutim, u poslednje vrijeme naglo iseljavanje stanovništva nije mimoišlo ni ovo mjesto smješteno na obalama rijeka Zlorečice, Kuckaje i Perućice, čime se momačka i djevojačka pjesma polako selila u prošlost. No, da za Đuliće, ipak, ima nade mještani su potvrdili nedavno proslavljajući Badnji dan na zaravni pored seoske škole gdje planiraju da podignu crkvu. Iz grla okupljenih mještana ponovo je potekla pjesma uz upozorenje da društvo u cjelini mora više pažnje da posveti razvoju sela i poljoprivrede. Sjedinjeni oko praznične vatre, zajednički su ocijenili da se migraciona kretanja mogu najbolje suzbiti kroz osmišljavanje podsticajnih programa koji bi zadovoljili interese mladih generacija.
– Đuliće je nekada bilo puno naroda. Skoro svaka kuća je brojila po desetak članova. Ljudi su imali puno stoke, obrađivali imanja i tako održavali kontinuitet života. Na igrankama i drugim zabavama okupljali su se i mještani susjednih sela, dok se kod seoske prodavnice svakodnevno moglo naći mnoštvo onih koji su pjesmom potvrđivali da ovo selo živi u pravom smislu te riječi. Na to ukazuje i podatak da je seoska prodavnica imala veći dnevni promet od današnjih prodavnica u gradu. Međutim, uporedo sa zatvaranjem fabrika u Beranama i Andrijevici ljudi su sve više, pritisnuti nepovoljnim ekonomskim prilikama, počeli da se iseljavaju prema Primorju i Podgorici i nekim drugim destinacijama u Crnoj Gori, ali i van nje. Tako je broj stanovnika poslednjih godina i više nego prepolovljen. U međuvremenu, zbog nedostatka putnika, ukinut je javni prevoz, iako je nekada autobus kroz Đuliće prolazio tri puta dnevno. Zato smo se ove godine dogovorili da se okupimo kod seoske škole i da tu, pored podignutog krsta, po prvi put naložimo badnjake. Učinili smo to da bismo ponovo zapjevali i sjedinili se u jedno biće i ujedno opomenuli da ovo mjesto zaslužuje veću pažnju šire društvene zajednice – naglasili su mještani.
Da se Đuliće, zaista, suočava sa negativnim demografskim kretanjima, uvjeriće se svako ko se uputi ka ovom živopisnom mjestu, jer će ga dočekati netaknuta priroda i brojne zatvorene kuće čija vrata su odavno zaključana. Na to ukazuje i statistika prema kojoj je Đuliće pedesetih godina prošlog vijeka imalo oko 400 stanovnika, a sad manje od stotinu. I seoska škola iz godine u godinu upusuje sve manje đaka. Mještani ističu da uzroke ovakvog stanja treba tražiti u nedostatku radnih mjesta i neadekvatnom odnosu države prema potrebama ljudi koji žive na selu. To potvrđujue i Savo Milović, uz konstataciju da ga je ovogodišnje okupljanje vratilo u vremena kad se na ovim prostorima živjelo mnogo srećnije.
– Igrom sudbine, ostao sam da živim ovdje. Gledao sam decenijmaa kako se našim selima poklanjalo malo pažnje. Omladina je bila prepuštena sama sebi. Rijetko ko je dobijao šansu za zaposlenje. Zato ne čudi što ovi krajevi polako ostaju pusti. Boli saznanje da naši ljudi svuda uspijevaju osim u svom zavičaju. To znači da je problem u sredini u kojoj su rođeni. Sve to ukazuje da su potrebne neke drastične promjene i veća posvećenost seoskom području. Zato sliku ovogodišnjeg okupljanja oko svetog drveta u Đulićima šaljemo u svijet s nadom da će za ovo mjesto doći bolji dani i da će država otvaranjem radnih mjesta pobijediti bijelu kugu – poručio je Milović.
S njim se saglasio i mještanin Jovo Đekić, koji živi i radi u Budvi i koji svaki slobodni dan koristi da dođe u zavičaj.
– Ovi krajevi raspolažu izuzetnim resursima. Uz to, naša sela su dala impozantan broj intelektualaca i stručnjaka u različitim oblastima. Međutim, malo je toga urađeno da se naša pamet uveže sa potencijalima koje imamo. Zato svi moramo da vratimo dug zavičaju i uz stručne analize utvrdimo jasne smjernice koje bi zaustavile propadanje sela. Smatram da bi otvaranje proizvodnih pogona i puna valorazacija prirodnih ljepota i resursa dali željene rezultate – naglasio je Đekić.
D.Jovović

---

Karaula prepuštena propadanju
U Đulićima, na mjestu gdje rijeke Kuckaja i Perućica prave Zlorečicu, decenijama je postojala karaula koja je okupljala više od 50 vojnika zaduženih da obezbjeđuju granicu prema Albaniji. Karaulu su nakon raspada Jugoslavije povremeno za svoje potrebe koristili pripadnici granične policije. Međutim, poslednjih godina ona je prepuštena potpunom propadanju. Mještani ističu da ovaj zapušteni objekat na najbolji način ilustruje kako se država svih ovih godina odnosila prema sjeveru.
-Danas u Andrijevici imamo zatvorene fabričke pogone u kojima je radilo blizu hiljadu radnika. Takođe, imamo devastirane bivše vojne objekte, poput ovog u našem selu. Zato se sa sjetom prisjećamo srećnih vremena kad su mještani vojnike okupljene sa prostora čitave Jugoslavije doživljavali kao svoje najrođenije. Mještani su živjeli s vojskom, i uz vojsku, predstavljajući neraskidivu i vrlo moćnu cjelinu u svakom pogledu. Sve to govori da je pogubno što je karaula u Đulićima doživjela ovakvu sudbinu – ističu mještani.


Turistički raj U Đuliće često dolazi i mještanin Neno Lekić koji je dugi niz godina živio u Danskoj. Ističe da je prava šteta što su se potkomovska sela, i pored očaravajućih prirodnih ljepota, našla na marginama. -Prošao sam svijet, ali to što imaju naša sela nigdje nijesam mogao naći. Ovo je pravi turistički raj, jer nigdje nijesam vidio toliko prirodnih ljepota na jednom mjestu i vedri osmijeh gostoprimnih i mudrih ljudi. Zato je prava šteta što se više ne radi na afirmaciji onoga čime raspolažemo, jer potpuno sam siguran da i ovo i susjedna sela mogu da pronađu mjesto na važnim turističkim kartama Evrope – ističe Lekić.


U Đuliće često dolazi i mještanin Neno Lekić koji je dugi niz godina živio u Danskoj. Ističe da je prava šteta što su se potkomovska sela, i pored očaravajućih prirodnih ljepota, našla na marginama.

-Prošao sam svijet, ali to što imaju naša sela nigdje nijesam mogao naći. Ovo je pravi turistički raj, jer nigdje nijesam vidio toliko prirodnih ljepota na jednom mjestu i vedri osmijeh gostoprimnih i mudrih ljudi. Zato je prava šteta što se više ne radi na afirmaciji onoga čime raspolažemo, jer potpuno sam siguran da i ovo i susjedna sela mogu da pronađu mjesto na važnim turističkim kartama Evrope – ističe Lekić.