<strong>PLUŽINE – Negdje na pola puta između Nikšića i Plužina, uz magistralu koja povezuje ta dva grada, smješteno je selo Miljkovac. Pripada Župi pivskoj koja, bez obzira na povoljan geografski položaj, ipak po negativnim demografskim pokazateljima ima istu sudbinu kao i mnogo udaljeniji rejoni Pivske planine. U Miljkovcu ove zime sa glavne ceste dim iz odžaka nazire se samo iz jedne, od inače više od dvadeset kuća. Brat i sestra
Božidar i
Desa Pejović odolijevaju samoći i sniježnom pokrivaču koji im je, kako kažu, od novembra ledom okovao dio seoskog puta preko kojeg mogu do magistrale.
– Opština je više puta ove zime čistila tu dionicu, ali je zbog čestih mećava i niskih temperatura ostao led koji se još uvijek drži. Ne smeta nam, svakako pješke mogu do glavnog puta gdje čekam prevoz do Nikšića ili Plužina, ali i to rijetko kada je zima – kaže Božidar koji se prije osam godina penzionisao kao radnik nikšićke željezare. Iako ima stan u Nikšiću, vratio se na roditeljsko imanje da pomogne sestri. Kaže da je i dok je radio najviše vremena provodio u Miljkovcu.
– Dešavalo se da često uzimam neplaćena odsustva, pa bolovanja samo da budem u selu. Zbog toga mi je danas i penzija manja nego što bi trebalo da bude, ali ne žalim. Nisam sestru mogao ostaviti samu, a ni dozvoliti da se imanje zapusti. Sad zajedno sve to sređujemo, držimo malo stoke za koju koristimo dijelove drugih imanja u dogovoru sa vlasnicima koji ne žive ovdje. Sami u cijelom selu zimujemo poslednje dvije godine, nekako smo se navikli, saživi se čovjek sa svim što ga snađe – zaključuje Pejović.
Najbliža „živa duša“ im je iskušenica
Branka Miljanić koja je u konaku u Dolima, zaseok Rudinica, na oko dva kilometra udaljenosti. U tom za sve Pivljane svetom mjestu podignuta je crkva-kapela Trećeg obretenja glave Sv. Jovana Krstitelja za pokoj duša više od 500 u jednom danu pobijenih mještana, juna surove 1943. godine.
– Branka nam je prva i jedina ispomoć kada šta zatreba da nam se doveze. Selo Bukovac od nas je udaljeno tri-četiri kilometra, i tamo ima zimi nekoliko stanovnika. Imamo sestrića u Danilovgradu, ali kada je ovako loše vrijeme ne zovemo ga kada nam nešto zatreba, kad okopni on će nam dovesti namirnice jer će već tada usfaliti – kaže Božidar.
Miljkovac je svojevremeno bilo selo puno života, u kojem je bila i osmogodišnja škola koja je nosila ime heroja Vasilija Pejovića, a pohađalo je više od 150 đaka, kako iz tog, tako i iz nekoliko okolnih mjesta. Pejović sa sjetom kaže da je objekat već godinama zatvoren, i da su njegove prostorije donedavno služile za smještaj stoke jednog od mještana.
– Plodna je zemlja i od nje ima koristi ko može i hoće da radi. Nikada ovdje nije bilo baš lako živjeti, ali se živjelo. Međutim, vremena su se promijenila, stariji su pomrli, a oni mlađi svi otišli prema gradu. Nema više niko zimi do nas dvoje, a s proljeća dolaze ostali, tad je ljepše, posjećuju nas. Ponajviše održavaju kuće, imanja manje, livade se daju džabe za koševinu. Ipak, vodim računa da moja stoka ne ide u tuđe – priča Pejović.
B.B.
Desa glavni proizvođač mrsaDesa, koja nikada nije napuštala roditeljsko ognjište, ističe da se i ranijih zima, dok se Božidar nije penzionisao, dešavalo da je potpuno sama u selu, ali da joj to nikada nije smetalo jer je u svom domaćinstvu uvijek imala i previše posla koji joj je zaokupljao vrijeme, a samim tim i misli o samoći. Brat i sestra danas drže dvije krave, stado od desetak ovaca i nekoliko koza, kao i veće jato kokošaka. Sve što Desa u svojoj kolibi proizvede, i to isključivo po tradicionalnoj recepturi, ima svoje kupce.
– Proda se sve uglavnom po narudžbi. Kad se s proljeća vrate ovi koji su otišli, onda kod mene kupuju bijeli mrs i jaja, baštu sadimo za nas i sestriće. Božidar ima svoju penziju, a i ja moju od nekih 60 eura, pa se uz malo rada na imanju može živjeti – kaže Desa.
)){kind=small}
