BIJELO POLjE – Pripadnici bratstva
Milikići/Konjevići iz Bijelog Potoka, u Vranešu, organizovali su druženje kod
Milivoja Konjevića u tom mjestu. Bratstvenici su organizovano posjetili lokalitet Grobnice Milikića na Grubanovoj gori (na Žuberu), kao i mjesto gdje se, po predanju, ali i prema uvjerenju mještana i pripadnika tog bratstva, nekada davno nalazio dvor Milikića.
Prema riječima Milivoja Konjevića, domaćina okupljanja, Grobnice Milikića dobile su naziv po velikom stradanju njegovih predaka na tom mjestu.
– Grobnice se zovu zato što su na tom mjestu izginuli naši preci, vraneški Milikići, prije oko dva vijeka. Tu su bili katuni naših Milikića, od kojih mi Konjevići potičemo. Jedne noći napali su ih iznenada pljevaljski Turci, i tu je poginulo preko četrdeset bratstvenika, po nekim verzijama bilo je 47 žrtava. Na tom mjestu gdje su poginuli, naši rođaci su i sahranjeni – na brzinu, bez bilo kakvih obilježja, jer je situacija bila takva! Prema pričama koje sam zapamtio od starijih rođaka, na tom mjestu dugo vremena nije trava nicala, sve do prije četrdesetak godina tamo je bila golet. Nakon te pogibije, preostali Milikići su se raselili u više pravaca – priča Milivoje.
O velikoj pogibiji Milikića na Grubanovoj gori priča nam i mještanin
Milić Mikan Cmiljanić.
– Za mjesto Grobnice Konjevića, odnosno Milikića na Žuberu, znao sam da postoji još kao dijete. Nešto kasnije, slušao sam priču od starijih Konjevića i drugih da se mjesto zove tako jer je tu došlo do pogibije preko 40 Konjevića, odnosno Milikića od strane pljevaljskih Turaka. Sahranjeni su na brzinu, bez ikakvih obilježja, a oni koji su ostali, odselili su prema Stožeru i drugim mjestima. Ispod tih grobnica je mjesto Rječice, kuda protiče rijeka Rječica. U vrijeme kada se desila pogobija na Grubanovoj gori je bilo dosta kuća Milikića, ali su se potom raselili – kaže Mikan Cmiljanić.
Bratstvenici Milikići/Konjevići posjetili su još jedno, za istoriju bratstva važno mjesto. Naime, na jednoj maloj zaravni, obrasloj šumom, ispod vrela, u Rajić dolini, pričaju naši sagovornici, nalazio se nekad dvor Milikića (vraneškog kneza
Milike, ili
Nikole Milikića). O tome nam svjedoče braća
Petar i
Radivoje Radović iz Bijelog Potoka, čija su imanja u neposrednoj blizini...
– Još odavno sam čuo priču od starih ljudi da je na tom mjestu bio dvor Milikića. Do prije tridesetak godina na tom mjestu su postojale zidine visine i do pola metra koje su bile ostaci dvora. Ovdašnje komšije su vremenom raznosile kamenje sa te zidine, tako da zida danas gotovo i da nema. To mjesto, gdje je bio dvor Milikića, nalazi se danas na imanju
Vlada Jocovića – kaže Petar Radović.
I Mikan Cmiljanić potvrđuje priču svojih komšija Radovića da je upravo na tom mjestu bio dvor Milikića.
– To sam čuo još kao dijete. A da li je tako bilo ili nije, ne znam – kaže Cmiljanić.
I groblja u ovom kraju imaju „svoje priče“ u kojima se odslikava vjekovna borba za opstanak naroda s tog područja. O istorijatu groblja u Bijelom Potoku priča nam
Radivoje Konjević.
– Ovo naše groblje ovdje u Bijelom Potoku, gdje su se sahranjivali naši preci, staro je nekoliko vjekova i najstarije je u Vranešu – kaže on.
Objašnjava da se neposredno pored groblja, s donje strane, nekada nalazio veliki hrast na kom je bio urezan krst.
– Taj hrast je služio mještanima umjesto crkve. Ispred toga hrasta su se palile svijeće tokom pogrebnih obreda – kaže naš sagovornik.
Toga hrasta nema odavno, a na njegovom mjestu su iznikli novi. Na groblju, uredno ograđenom i očišćenom, nalaze se stari grobovi Milikića i Konjevića, ali i drugih bratstava.
M. Novović
Ćup sa zlatom odnijeli Turci Osim nesvakidašnjom ljepotom krajolika, s prekrasnim pogledom na pitomu Vranešku dolinu, bistrim i hladnim izvora, ovaj kraj obiluje i brojnim pričama i anegdotama. Jednu od njih ispričao nam je Mikan Cmiljanić. Riječ je o događaju, vjerovatno istinitom, koji se ne tako davno desio u Bijelom Potoku. Naime, kako kaže naš sagovornik, ispod jednog velikog kamena, koji se nalazi na mjestu Vijenci, podno planine Žuber, otkopano je, krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, skriveno zlato. Prema riječima našeg sagovornika, „došli su neki stranci, otprilike Turci iz Turske, pomjerili taj ogroman kamen, da bi ispod njega pronašli i otkopali ćup pun zlata“.
– Imali su karte na kojima je, kako se tada pričalo, bilo ucrtano mjesto gdje je taj ćup sa zlatom bio zakopan. Oni su zlato, kako se priča, otkopali i odnijeli sa sobom. Kasnije se ispod toga kamena koji je bio pomjeren na gornju stranu vidjelo jedno manje udubljenje, gdje je bio taj ćup – kaže Cmiljanić. Taj kamen, težak nekoliko tona, i danas postoji iznad jedne uvalice iz koje izrasta žbunje, a odakle je, prema kazivanju našeg sagovornika, iskopano i odneseno zlato.”