BIJELO POLjE – Devedesedjednogodišnja samohrana starica
Jelica Lalević živi u selu Milovo, koje je oko dvadesetak kilometara udaljeno od Bijelog Polja. I to ne bi bilo toliko strašno i neobično da baka Jelica, narušenog zdravlja, već dvadesetak dana nema vode za piće. To najteže pada, kako kaže, u ovim dugim staračkim danima i noćima, udaljena od svih, prepuštena samoj sebi.
– Da nije komšije
Senada Hodžića i njegove porodice teško da bih uspjela da opstanem u životu. I da umrem, ne bi bila neka velika šteta. Smrti nema, a ovako se živjeti ne može – kaže visprena i bistrog uma starica Jelica dok idemo do izvora udaljenog oko 300 metara od kuće, odakle joj je do unazad dvadestak dana, istina, kako ona kaže, na kapavicu dolazila voda.
– Šta se desilo nijesam pametna. Ne mogu tačno nikoga da krivim, ali presječeno crijevo na nekoliko mjesta ukazuje da je to neko namjerno uradio. Da mi napakosti. A ja, ovako nemoćna, nikome se zamjerila nijesam, nikome ništa dužna nijesam, a ovakva me muka pod stare dane snašla – priča baka Jelica.
Dodaje da joj komšija Hodžić, koji sa porodicom živi stotinak metara dalje, svakog dana donese po nekoliko bidona vode.
– I ne samo vode. On me održava u životu. Donese mi iz grada i ponešto hrane, ali i lijekove bez kojih ne mogu da preživim. Ništa mu nije muka. Kao da smo rod rođeni. Zato sam njemu i njegovoj porodici zahvalna. Društvo ovog čovjeka, koji mukotrpno zarađuje koru hljeba radeći u Komunalnom preduzeću čisteći ulice, treba da pomogne i nagradi ga – naglašava Jelica.
Priča da se nikad udavala nije i da je, izuzev Hodžića, u poslednjih sedam godina u ovom, kako navodi, bespuću niko posjetio nije.
– Ovo nije život, nego preživljavanje. Samo je pola ove kuće „čatmare“, stare tačno 210 godina, moje. A ona samo što se nije srušila. Svakog trenutka to može da se desi. Ulazi voda kad pada kiša na sve strane. Kako ću ovu zimu dočekati nijesam pametna. Spasava me to što primam 210 eura penzije koju sam zaradila radeći kao kuvarica i higijeničarka u školi u Kanjama. To što imam dam za drva da mi barem nije hladno, i za lijekove. Ostane malo za koru hljeba i parče sira. Jedem samo jednom na dan i to mi je dosta, ali bez vode ne mogu – kaže baka Jelica za „Dan“.
M.N.
Apel Opštini i Udruženju penzioneraBaka Jelica priča da su u njenoj porodici svi bili dugovječeni, ali da ona ne bi žiljela da doživi duboku starost.
– Majka, koja je bila od
Sarića iz Mioča, umrla je u 111. godini, a moj djed doživio je 108. rođendan. Ne daj Bože da se na njih metnem i da još poživim – ističe Jelica Lalević i apeluje da se Opština ili Udruženje penzionera pozabavi njenim slučajem.
– Da mi daju neku sobu u gradu, da ove svoje poslednje dane i mjesece života proživim kao čovjek. U Starački dom neću, pa kad bi ovdje umrla – poručuje Jelica Lalević dok potpisnika ovih redova i Senada Hodžića, iako teško krećući se sa dva štapa, prati niz sokak do seoskog puta.
)){kind=small}
