PLUŽINE –
Bolest roditelja vratila je mladog Pivljanina
Željka Kecojevića prije pet-šest godina u rodno selo Boričje. Sa svog ognjišta nije otišao ni nakon njihove smrti, iako je sa završenim petim stepenom kuvarstva mogao pronaći posao i nastaviti život u, možda, boljim uslovima nego što ih ima u Boričju. Kecojević, koji ima 32 godine, danas je među vrednijim poljoprivrednicima u Pivi, a ujedno i najmlađi stanovnik u svom rodnom selu.
– Prije nego što su se roditelji razboljeli radio sam kao kuvar u hotelu „Maestral“ na Primorju. Nije bilo lako, ali, po mom tadašnjem mišljenju, lakše nego na selu. Međutim, danas iz Boričja ne bih otišao nigdje, ovdje imam sve i na svom sam, radim koliko hoću i kad hoću, a to nema cijenu. Nema od ovog posla zarade da se obogatiš, ali solidno da se živi to može – kaže Kecojević u razgovoru za „Dan“.
Obrađuje imanje, ima sedam muznih krava, simentalske i holštajn-frizijske rase, bika za priplod, kao i farmu od oko 70 koka nosilja raznih rasa, pa čak i „talijanke“ koje, kako kaže, nose plava jaja. Sa farmi u Nikšiću otkupljuje telad i na svom imanju ih tovi, ali ne koncentratitima, već ih hrani mlijekom od svojih krava.
– Od Zavoda za zapošljavanje sam uzeo kredit od pet hiljada eura i sa dodatnim svojim sredstvima sagradio sam veću štalu. Pola uzetog novca dotiralo mi je resorno ministarstvo. Opština Plužine me je pomogla sa četiri hiljade eura bespovratno, pa sam renovirao i staru štalu. Loše je to što u Pivi nema otkupa mlijeka ili mljekara. Dnevno imam i po 100 litara, a na godišnjem nivou samo od prodaje mlijeka mogao bih da zaradim oko devet hiljada eura. Zbog toga sam se preorijentisao na telad, nekad ih imam i do 15, hranim ih mlijekom kojeg ima u izobilju. Sve se rasproda jer ljudi već znaju da se na mom imanju sve uzgaja na potpuno prirodan način, kao što se neka radilo – priča Kecojević dodajući da mu pomažu i braća.
Radni dan mu počinje u svitanje, a kad završi sve poslove ide u Plužine, koje su devet kilometara udaljene od Boričja, gdje su mu uglavnom stalne mušterije. Dnevno u prosjeku isporuči po 60 komada konzumnih jaja. Kecojević pored svih svojih obaveza stigne i da obiđe i pomogne komšije poput
Veseljka Škiljevića i njegove supruge
Vinke. Veseljko ima 79 godina i najstariji je u selu, za koje kaže da danas ima svega sedam stalnih stanovnika.
– Željko kao najmlađi opslužuje starije za sve što im treba, a toliko u svom domaćinstvu ima posla. Takvih momaka više nema, ali neće da se ženi, sve radi osim to, a godine prolaze. Šta će on ovdje sam kad mi iščilimo? Svi su otišli, a ovi koji dolaze su kao ptice selice, čas su tu, čas negdje drugo – ističe Škiljević.
Briga o roditeljima i njega je vezala za Boričje, ali kaže da ne žali što nikada nije odlazio. Sa suprugom drži tri krave kako bi pomogli djecu koja su odavno otišla i u drugim gradovima zasnovala porodice, ali ih obilaze i pomažu.
– Sve u Boričju rađa, raj je ovo za stočare i poljoprivrednike, ali nema ko da radi. Danas imamo put do sela, i to je magistrala u odnosu na period kada se formiralo Pivsko jezero, kada smo jade jadili da dođemo do Plužina. Bili smo napaćeni narod, išlo se pješke preko vrleti. To je Boričje raselilo – kaže Škiljević.
Sada, naglasio je on, niko više ne seli, jer nema ko, pošto su, osim Željka, ostali samo stari koji nemaju namjeru da napuštaju svoja ognjišta. Četvororazredna osnovna škola koja je nekad nosila ime Mitra Kecojevića, imala je po 50 đaka, a zatvorena je prije deset godina.
– U zaseoku Boričko brdo, gdje i danas ima nekoliko domaćina, bili su nam katuni. Sijao se tu nekad ječam, boljega nije bilo u Crnoj Gori. Nije bilo glavice na kojoj se u poslijeratnim godinama nije orila pjesma čobana. Utihnulo danas, otišla omladina, kao i moji. Kako se nisu mogli zaposliti kod
Mila, rade kod privatnika – navodi Škiljević.
B.B.
Cijelo selo ima internet Željko Kecojević naglašava da planira da proširi farmu i u Boričju ostane i osnuje porodicu, jer imaju, kako kaže, odlične uslove za život.
– Imamo sve ono što ima i u gradu, a blizu smo Plužina. Mislim da je ovo rijetko, ako ne i jedino selo u Pivi koje ima internet. Moj rođak
Zdravko Kecojević, koji živi i radi u Novom Sadu, kupio je satelitski internet za cijelo selo – naglašava Željko.
Prije sedam godina u Boričju je sagrađen vodovod koji je najvećim dijelom finansiralo Ministarstvo poljoprivrede, a otvorio ga je tadašnji ministar
Petar Ivanović.
– Ima vode, ali nije to dobro. Sve je to DPS radio pred neke od izbora. Ja tu vodu nemam već i danas koristim svoje dvije bistijerne – kaže Veseljko Škiljević.
)){kind=small}
